Interview Professor Froböse

DW-WORLD.DE: Profesore Froböse, u medijima se uvijek tvrdi da je bavljenje sportom dobro za zdravlje. Zdravstvena osiguranja podržavaju sportske aktivnosti posebnim programima. S druge strane se često govori o ozlijedama zglobova kod nogometaša, o anoreksiji među slijaškim letačima, o artrozi kukova ili koljena kod maratonaca, o srčanim oboljenjima vrhunskih sportaša. Što je na kraju točno - je li bavljenje sportom zdravo ili nije?

Ingo Froböse: Činjenica je da mnogi ljudi pretjeruju u bavljenju sportom. U našem društvu imamo mnoge ljude koji traže granična iskustva, koji koriste, čak zloupotrebljavaju sport za dosezanje tih granica, ili čak njihovo prelaženje. Ja mislim da mi pretjerujeme općenito s tjelesnim aktivnostima, a naročito sa sportom. S jedne se strane naime sport previše profesionalizira, a s druge se interpretira kao neka nužnost, nešto bez čega se ne može živjeti - a često je točno upravo suprotno.

Mnogi ljudi pretjeruju, sportskim aktivnostima si stvaraju samo dodatne probleme za organizam, jer više ne znaju što je za njih dobro a što nije, nemaju osjećaj za ono što im doista treba. Ja vrlo kritički gledam na taj trend i kao znanstvenik koji se bavim sportom moram se od toga distancirati.

Sportski liječnik Wildor Hollmann je još prije dosta godina ustvrdio da je bavljenje sportom tri puta tjedno po pola sata dovoljno za očuvanje zdravlja. Vrijedi li ta postavka i danas?

U međuvremenu mi idemo još malo dalje. Kada se pogleda razvoj preporuka za bavljenje sportom, prije desetak godina se govorilo: tri puta tjedno intenzivno. Danas smo se od toga odmakli. Mi znamo da 75 posto ljudi uopće ne možemo navesti da se bilo kako bave sportom - za njih je to tjelesni napor koji oni ne žele.

Zbog toga je naša preporuka danas: potrebno je najmanje pet puta tjedno po pola sata tjelesnih aktivnosti. Pri tome se na misli samo na sport - tu se ubraja i vožnja biciklom na posao, pola sata šetnje poslije podne, rad u vrtu ili naprosto neke tjelovježbe u uredu. Sve to je tjelesna aktivnost, i stanice u tijelu pritom ne znaju da li mi s nordic-walking štapovima hodamo šumom, ili se upravo biciklom vozimo na posao. One samo znaju: moj vlasnik je u pokretu, a za to mu je potrebna energije koju treba proizvesti.

Najvažnije je tjelesne aktiovnosti integrirarti u svakodnevicu. Ako se tri puta tjedno navečer intenzivno bavim sportom, još uvijek imam 165 sati neaktivnosti u tjednu. To je naš veliki problem - i tu nam nažalost sport baš puno i ne pomaže.

Zašto se onda stalno govori samo o pozitivnim stranama bavljenja sportom, a prešućuju se ti negativni efekti?

To je kao posvuda: količina je odlučujuća za to da ći će nešto djelovati kao lijek ili kao otrov. Znanost, uključujući i sportsku medicinu, dosada su se stalno dali zavesti idejom da svoje preporuke za normalne ljude daju na osnovu saznanja koja su stekli s vrhunskim sportašima. To je kao kada bi na osnovi Formule 1 razvijali serijski auto za masovnu uporabu. Upravo se tako djelovalo i u sportu. Pritom se previdjelo da biologija funkcionira drugačije od mehanike, da je znatno prilagodljivija te da može izvući vrlo velike koristi i iz ponude koja nije tako bogata. te spoznaje su znanstveno utemeljene tek posljednjih godina.

Ali mi smo još uvijek jako daleko od toga da shvatimo uistinu kako naše tijelo funkcionira, i prečesto smo samo jednostrano govorili: sport, sport, sport! Ali činjenica je da se mi općenito danas premalo krećemo, a to nije dobro. Samo ono što je u stalnoj upotrebi se i razvija dalje. Pokret je u našoj prirodi, mi se moramo kretati, moramo biti aktivni. Moja je baka često govorila: tko stoji, taj zarđa. I tu je puno istine.

Koje sportove bi Vi preporučili tzv. "normalnim ljudima"? Za što biste rekli: to je zdravo, a za što: to bolje ne dirajte?

Ja sam protivnik trenda da sve više ljudi trči maraton. Pa gdje nas to vodi? Ja sam trčim relativno puno, ali nikada ne bih trčao maraton, jer to predstavlja prelazak neke granice. Većina trkača maratona imaju vrlo velike sličnosti sa srčanim bolesnicima, kada se prva četiri tjedna nakon maratonske utrke mjere njihove vrijednosti analizom krvi, pogotovo kada se pogledaju parametri povezani s upalnim procesima.

Najvažnija je zdrava mjera. A ona leži negdje oko pola sata pet dana u tjednu. Uz to spada naravno i umjerena količina kretanja u svakodnevici. Ja bih želio da ljudi malo redovijite rade gimnastiku, pet ili deset minuta kod kuće, uz otvoreni prozor. Naši mišići su naime kronično nezaposleni. A i za imunološki sustav je dobro primjerice šetati se navečer sa suprugom. Za one koji više treniraju to doduše nije dovoljno, ali jest za veliku većinu drugih. Za njih je najbolja preporuka kretati se umjereno i uživati u tome, bez velikog opterećenja i ne u znoju lica svog.

Ingo Froböse (*1957) je voditelj Centra za zdravlje i voditelj Instituta za terapiju kretanjem na Njemačkoj visokoj sportskoj školi u Kölnu.

Autori: Tobias Oelmaier / Z. Arbutina

Odg. ur.: N. Kreizer