Privatni dugovi ugrožavaju euro zonu i njene građane

Irene Gonzalez živi u Madridu. Prije 12 godina ona je, poput milijuna drugih ljudi u Španjolskoj, kupila stan u gradu - po pretjerano visokoj cijeni i s vrlo malo vlastitog kapitala. Ali su kamate bila tako povoljne a kupovina nekretnina je još uz to bila u vidu poreskih olakšica poticana od strane države. Ali vremena su se promijenila: vrijednost njenog trosobnog stana je znatno pala a Irene danas zarađuje puno manje no ranije.

Po definiciji je netko u stečaju onog trenutka kada iznos duga premaši iznos prohoda - a tu je točku Irene već odavno prešla: Ona više ne može plaćati dospjele kamate i otplaćivati glavnicu duga. A da proda svoj stan danas, dobila bi manje no što je ukupan iznos duga. Zbog toga joj ne preostaje ništa drugo no da čeka dolazak odluke o deložaciji. "Moj osmogodišnji sin se boji da će mu zaplijeniti njegove igračke. On pita: što će s njima biti. Toga se jako boji i od toga se razbolio", priča Irene.

Dugovi 300 posto veći od prihoda

Sudbinu prijeteće deložacije ona dijeli sa stotinama tisuća obitelji u Španjolskoj. Ukupan dug Španjolske iznosi oko 2.500 milijardi eura. Pritom međutim najveći dio, oko 70 posto, otpada na privatne dugove građana. A Španjolska nije usamljen slučaj. Dok u euro zoni državni dugovi iznose oko 90 posto ukupnog privrednog proizvoda (BIP), privatni dugovi građana premašuju BIP za 300 posto. Zabrinjavajuće brojke, koje međutim djelomice ipak treba interpretirati s izvjesnom opreznošću, budući da "su dugovi u privatnom sektoru djelomice uzajamni", kako objašnjava Clemens Fuest, predsjednik Centra za europsko istraživanje privrede (ZEW).

U slučaju Irene Gonzales, ona je svoj novac posudila od banke. Budući međutim da ona dugove sada više ne može vraćati, banka ostaje "sjediti" na dugovima i mora ih u nekom trenutku otpisati. Dok god se radi o pojedinačnim slučajevima, to banka može prevladati. Ali kada se ona suoči s velikim brojem takvih privatnih stečajeva, onda ona ima ozbiljan problem.

Zaduženje kao temelj blagostanja

U Španjolskoj je čitav bankarski sektor pogođen takvom vrsti financijskog mjehura. Kako bi ugroženim bankama pomogla, država je tijekom prošle godine dobila od Europskog fonda za spašavanje ESM 40 milijardi eura pomoći. Pritom je španjolska država preuzela jamstvo za taj novac. Ukoliko se pokaže da su španjolske banke u stvari bure bez dna, zemlji prijeti slična sudbina kao Irskoj. Ta država s nekada dinamičnom privredom je morala uložiti 70 milijardi eura za spas svojih banaka i na kraju je sama morala prihvatiti pomoć financijskog kišobrana.

To pokazuje u kojoj su mjeri državno i privatno zaduženje međusobno povezani. Za obje vrste zaduženja važi pravilo da ona nisu sama po sebi loša. "Bez zaduživanja poduzetnici ne bi mogli investirati. To znači da su dugovi i krediti faktički temelj našeg blagostanja", objašnjava ekonomist Clemens Fuest. Problematično je međutim kada se izgubi mjera. Problem nastaje kada zaduženje više nije u realnom odnosu naspram prihoda i mogućnosti zarade, naglašava Hanno Beck, profesor ekonomije na fakultetu u Pforzheimu. A u nekim zemljama euro zone je to nesumnjivo slučaj.

Financijska represija

Jedan od razloga za nastanak takve situacije je i u zajedničkoj valuti euro. Ona je promijenila način gledanja investitora na zemlje članice euro zone, objašnjava Faust. "Nestao je rizik gubitka vrijednosti novca i počelo se investirati posvuda. To je dovelo do smanjenja kamata, a na to su ljudi reagirali podizanjem kredita i ulaskom u sve veća zaduženja."

Pritom ekscesno zaduživanje nije nikakav problem zemalja s juga Europe. U nizozemskoj su privatna kućanstva zadužena s 250 posto njihovih raspoloživih primanja, a i u Njemačkoj se naziru prvi znaci mjehura na tržištu nekretnina, budući da se mnogima čini isplativije plaćati kamate za tzv. betonski novac (kako ovdje nazivaju nekretnine u obliku stanova i kuća) nego ga takoreći beskamatno držati na štednoj knjižici.

Politiku niskih kamata Središnja europska banka (EZB) namjerava zadržati do daljnjeg, to je upravio najavio predsjednik EZB-a Mario Draghi. To znači da štediše za svoj novac takoreći ne dobivaju nikakve kamate, budući da banke nisu upućene na štednju građana dok god mogu takoreći bez kamata posuđivati novac od središnje banke. A kada je stopa inflacije viša od kamatne stope na štednju, financijski stručnjaci govore o financijskoj represiji. To dovodi do preraspodjele u korist dužnika.

Inflacijom protiv dugova

I tu se već približavamo jednom mogućem rješenju problema prekomjernog dugovanja. Budući da svaki paket financijske pomoći vodi k tome, da sve više privatnih dugova postaju državnim dugovima, prije ili kasnije će države poseći za omiljenim sredstvom protiv dugova: inflacijom. Za Hanna Becka se tu u stvari radi o jednoj vrsti poreza, ali vrlo nepravednog poreza budući da on "prije svega pogađa građane koji si ne mogu priuštiti ulaganje u nekretnine ili vrijedne predmete - dakle ljude s niskim dohotkom." Po njemu se u slučaju inflacije radi o porezu na gotovinu. "A to je vrlo nedemokratski oblik poreza, budući se uvodi tiho i bez mogućnosti ljudi da o njemu glasaju."

Bolje bi rješenje bilo, smatra Beck, da Političari za vraćanje dugova doista uvedu nove poreze: "To bi bilo najjednostavnije i najotvorenije rješenje, ali upravo zbog toga je to rješenje koje političari najmanje vode." Osim toga, smatra Beck, neće biti moguće izbjeći ni otpis državnih dugova na razini euro zone. "Kada je riječ o Grčkoj, a po svoj se prilici to odnosi i na Španjolsku i Portugal, ti dugovi se više ne mogu vraćati." To znači da neće samo Irene Gonzalez morati prijaviti privatni stečaj - i njena zemlja će se kad-tad morati sjesti za stol sa svojim vjerovnicima i s njima popričati.