Propast mirovnog plana - šansa za Siriju?
11. travnja 2012To je lijep plan: sirijska vojska i pobunjenici obustavljaju borbe, novinari i humanitarne organizacije mogu nesmetano djelovati, svi nasumice zatočeni se puštaju na slobodu, oporba se uključuje u politički proces, a protivnici režima mogu prosvjedovati.
Ovih šest točaka mirovnog plana posebnog izaslanika Kofi Annana je trebalo biti provedeno ovog tjedna. Sukobljenim stranama je ostavljeno do četvrtka (12.4.) ujutro da obustave paljbu. Ali umjesto da započne sa povlačenjem jedinica, režim nastavlja sa napadima na uporišta pobunjenika poput Homsa. Borbu nastavljaju i pobunjenici.
Politika sile
Predsjednik Bašar al Assad je time ostao vjeran samom sebi. Od početka prosvjeda prije godinu dana, na vanjski i unutrašnji pritisak njegova vlada tek ponekad reagira sa prividom reformi, uopće ne sumnjajući kako je njegova strategija ispravna: uništiti oporbu svom silom koju ima na raspolaganju. Prema navodima Ujedinjenih naroda, do sada je tako poginulo više nego 8000 ljudi.
Sirijska elita još uvijek vjeruje kako može pobijediti u ovom sukobu. Za to ima dobrih razloga: loše naoružana Slobodna armija Sirije - što je više labava nakupina oružanih skupina nego vojna sila - nema nikakvih šansi protiv sirijske vojne mašinerije koja je uglavnom vjerna režimu. I među stanovništvom Assad ima još mnogo pristaša, ne samo među manjinama poput kršćana i Alavita, nego i među sunitskom većinom. Povrh toga, Assad se mogao pouzdati u podršku Kine i Rusije koji će spriječiti svaku osudu Sirije u Vijeću sigurnosti UN-a.
Rusija i Kina moraju promijeniti stav
Ali ovako Assad tjera u nevolju i svoje posljednje saveznike u Svjetskoj organizaciji. Jer i Rusija i Kina podržavaju Annanov mirovni plan jer on predviđa da i protivnici Assadovog režima obustave borbu i ne isključuje mogućnost opstanka Assadovog režima. Obje vlade su već upozorile Siriju da se drži tog sporazuma. Ako pak Assad niti ovog puta ne popusti, to neće moći ostati tek kod mlačnih upozorenja.
Tu leži ključ za povratak mira u Siriju: jer i Moskva i Peking konačno moraju doći do zaključka kako se Assadov režim više ne može spasiti i da je u pitanju opstanak sirijske piramide moći. Do sada su prije svega vojnici nižih činova bježali pobunjenicima i bila je tek iznimka kada je na protivničku stranu ovog ožujka prešao i Abdo Hosam al-Din, doministar za naftu Sirije.
Povećati pritisak
Ali promjena stava Rusije i Kine bi bila poruka i eliti Sirije kako ovaj režim više nema budućnost. Osim toga, proširenjem sankcija se sve više tope resursi sirijske vlade - a time i lojalnost onih koji žive o državnom trošku. To se osobito odnosi na sirijsku vojsku koja ionako većinu svojeg oružja dobiva iz Rusije. Gospodarske sankcije koje su uvele Arapska liga i Zapad već sad teško pogađa Siriju: osjeća se nestašica energenata i hrane, raste nezaposlenost.
Kako bi vratila mir u Siriju, mora se pojačati međunarodni pritisak na tu zemlju. Obzirom na ubijanje koje traje svaki dan, taj proces se čini neizdrživo polagan. Ali nema kratica na tom putu, iako vlade Saudijske Arabije i drugih arapskih zemalja vjeruju da se to može ubrzati isporukom oružja pobunjenicima. Odnosi snaga se time neće promijeniti, a stanovništvo neće živjeti sigurnije - upravo suprotno od toga.
Još većom militarizacijom Sirije povećava se opasnost dugog i krvavog građanskog rata u kojem će biti sukobljene vjerske skupine i u koji će se uplesti svaka strana sila koja bi izvana htjela provesti promjenu režima. Utoliko zapad dobro čini kad izbjegava vojnu intervenciju poput one u Libiji i dalje polaže nadu u uključivanje Kine - i prije svega Rusije u rješenje problema u Siriji.