Prva putujuća škola o nacionalizmu

Inicijativa mladih za ljudska prava je nastala 2003. godine u Beogradu s idejom da poveže mlade ljude iz regije, da ponovo poveže ili obnovi stare prekinute ili u ratu nestale mreže te da educira nove generacije o tome što se događalo tijekom devedesetih. Tako se razvijao i program rada, najprije u Beogradu, zatim u BiH, Kosovu, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Inicijativa ima i zajedničke regionalne programe od kojih je jedan pod nazivom "Prva putujuća škola o nacionalizmu” realiziran ovih dana i u kojem su ljudi iz pet zemalja obilazili mjesta stradanja, uglavnom civilnih žrtava rata. Obilazili su još i određene spomenike, ne samo ratova iz devedesetih, nego i iz Drugog svjetskog rata.

Marko MiIosavljević, aktivist iz Beograda, kaže da su tako željeli saznati koliko su nacionalistički narativi danas dominantni, na koji način se oni prepliću i imaju li istu matricu.

"Obilazimo spomenike koji su zaboravljeni ili koji su napravljeni da proizvedu jedan novi državni narativ npr. poput spomenika Batajnice u Beogradu. U Hrvatskoj smo obišli Ovčaru i bolnicu u Vukovaru. U Osijeku smo se upoznali sa zločinima hrvatske policije nad pojedinim Srbima tako da smo pričali  o određenim procesuiranjima poput Branimira Glavaša, Merčepa itd.”, kaže Milosavljević.

Rezultati rata

Grupa od 19 mladih iz Srbije, Crne Gore, Kosova, Hrvatske i BiH je bila i u Tuzli: Marko Milosavljević o tome kaže: "Prisustvovali smo komemoraciji na tuzlanskoj Kapiji. Posjetili smo ICMP Centar za Podrinje gdje smo saznali što su rezultati rata, a to su nažalost samo kosti u vrećama, što je bio utisak koji nas je najviše dirnuo.”

U Srebrenici su najprije bili na mjestu Kožlje gdje je do rata stajala spomen ploča narodnom heroju iz Drugog svjetskog rata Mihajlu Bjelakoviću čije ime je prije rata nosila osnovana škola, a po njemu se i danas zove glavni gradski trg u Srebrenici.

Sva partizanska obilježja u Srebrenici su uništena i o njima nitko ne brine. Sudionici Prve putujuće škole o nacionalizmu ovdje su saznali kako je lokalni pravoslavni pop "pokrstio” partizansku spomen kosturnicu i na nju umjesto petokrake stavio križ, ali kako Srebrenica, kao jedan od rijetkih gradova u regiji, ima ulicu Maršala Tita i Trg Bratstva i jedinstva.

To kao rezultat iznuđenog kompromisa u općinskoj skupštini povratkom Bošnjaka nakon rata. Istina, inicijativa grupe građana da se Trg Bratstva i jedinstva preimenuje u Trg Bosne Srebrene, iako službeno pokrenuta, još uvijek nije izašla pred članove općinske skupštine Srebrenice. Srebrenicu zovu još i “Kolijevkom katoličanstva” na ovim prostorima, jer prvi fratri franjevci su upravo ovdje, još prije devet stoljeća podigli svoj manastir, po njoj je nazvana i franjevačka provincija, a Srebrenica o tome nema ni jednog obilježja osim male spomen kapelice u kojoj se nedjeljom služi misa.

Mladi iz pet zemalja regije su obišli i ovu kapelicu slušali o njenoj povijesti i povijesti Srebrenice, a najviše vremena su proveli u Memorijalnom centru Srebrenica - Potočari kako bi saznali što više o genocidu koji se ovdje dogodio 1995. godine.

Cilj, doći do pomirenja

Što sve ovo ima za cilj pitali smo Milosavljevića. "Cilj je doći do pomirenja koje mi shvaćamo kao jedan dugoročan proces i do mira koji neće biti samo neka vrsta stanja bez sukoba, već izgradnja dugotrajnog mira. Želimo da mlade generacije koje su rođene poslije rata saznaju istinu o tome što se dogodilo i da o tome stvore stav kako više nikada, kao njihovi roditelji, ne bi imali ratna iskustva.”

Vuk Vujisić je iz Podgorice, kaže da je došao kako bi doznao više o ratnim zločinima, kao i o posljedicama koje su ostavili nacionalizam i fašizam iz devedesetih, koji su uništili državu Jugoslaviju.

O iskustvima s ovog sedmodnevnog putovanja kaže: "Čini mi se da svaka nacija ima za sebe svoj narativ. To su ustvari sve slične priče, slični događaji, da je sve počelo s medijskom hajkom sa širenjem nacionalizma, fašizma, straha i dovelo do posljedica rata koji je bio, ja ga smatram građanskim, a posljedice ćemo dugo, dugo osjećati”, kaže Vuk.

Razlike na smiju biti prepreka za suživot

Na naše pitanje gdje on vidi izlaz i što bi mogla biti bolja budućnost za sve na ovim prostorima, Vuk kaže: „Moramo se okrenuti od tih nacionalističkih pogleda i  gledati da smo svi jednaki. Da smo svi ljudi od krvi i mesa, da u tom smislu nemamo razlike, a da nam razlike koje imamo ne predstavljaju problem da zajedno živimo, radimo, stvaramo i idemo naprijed. Moramo se okrenuti nekom, ne bih rekao bratstvu i jedinstvu, jer mnogi misle da je to prošlost. Da, trebamo se okrenuti nekom zajedništvu, kako bi išli naprijed."

Mlada Albanka Fatinda Doku je stažistkinja u Mreži inicijative za ljudska prava i s dvoje sunarodnjaka dolazi s Kosova. Ona kaže da oni žele naučiti i saznati više ne samo o zločinima koji su se događali devedesetih, već i nešto više o Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji.

Na naše pitanje što bi bio recept za mlade ovog dijela Balkana da ne ponavljaju greške svojih starijih, Fatinda kaže: “Definitivno sam uvjerena da ovakvi program mogu donijeti jedno potpuno novo značenje i da nove generacije, ako usvoje to što se stvarno događalo, imaju perspektivu. S druge strane sam se uvjerila da ne postoji nikakva vrsta kolektivne krivnje koja se često nameće određenim narodima već je stvar u odgovornosti pojedinaca koji su svojim politikama započeli to što je na kraju dovelo do ubijanja ljudi  i devastiranih gradova.”

Na naše pitanje  mogu li ovakve i slične inicijative dovesti do toga da Srbija prizna neovisnost Kosova, Fatinda odgovara: "Ja živim na Kosovu i za mene nije novo da se družim s ljudima druge nacionalnosti. Ja imam nekoliko prijatelja koji žive u srpskoj zajednici i s kojima se ja družim, ali sam na početku svog aktivizma u ovoj organizaciji, nemam mnogo iskustva  i svakako mislim da ovakva iskustva mogu biti plodotvorna, možda ne za same države, ali svakako za mlade ljude koji bi trebali biti akteri promjena”, uvjerena je Fatinda Doku.

Suočavanje s prošlošću  kao oblik obrazovanja 

Među sudionicima Prve putujuće škole o nacionalizmu je i Nerkez Opaćin koji istražuje ulogu neformalnog obrazovanja u poslijeratnoj BiH. Kako i da li ono doprinosi nekom dugoročnom pomirenju i pravom suočavanju s prošlošću kao alternativni oblik obrazovanja  koji nije jednostran već više objektivan? Ovo mu je tek početak i planira sudjelovati u radu više ovakvih grupa.

Na naše pitanje kako on vidi trenutno stanje u BiH, gdje imamo situaciju izučavanja tri različite povijesti ili dvije škole pod istim krovom on kaže: "Mislim da je ovakva vrsta obrazovanja jedan prirodan tok koji se trenutno događa na našim prostorima, baš zbog te tzv. dvije škole pod jednim krovom i općenito što imamo 13 ministarstava obrazovanja od kojih svako ima svoj način učenja, a da ni jedno nije na razini države, najmanje tri povijesti kojima podučavamo svoju djecu itd. Mislim da sada ovakva vrsta obrazovanja služi kao jedan revolt tom službenom obrazovanju koje nije ujedinjeno. Vjerujem da je ova vrsta obrazovanja na dobrom putu i nadam se da bi mogla imati veći obuhvat sudionika. Pitanje je sad što učiniti da to uđe jednog dana i u službene sustave države”, kaže na Nerkez Opačin.

Pitali smo Marka Milosavljevića za kraj,koje su im sljedeće aktivnosti i kako se Inicijativa financira, tko ju podržava?

”Od 30. svibnja do 2. lipnja u Beogradu organiziramo festival pod nazivom "Merdita, dobar dan" koji se održava već pet godina i kojim Beogradu i javnosti u Srbiji želimo prikazati kosovsku kulturnu scenu, tako da dovodimo nekoliko umjetnika koji će se predstaviti kroz koncerte, izložbe karikatura, kazališne predstave. Ali to nije lako jer već imamo prijetnje nekih radikalnih krugova koji žele to spriječiti”, kaže  Milosavljević, a o financiranju tih aktivnosti on dodaje:"Generalno podršku daje Europska komisija kroz programe razmjene, ali ovisno od programa koji se tiču ljudskih prava podršku daju i veleposlanstva nekoliko zemalja i uglavnom američke zaklade.”

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.