Put u Drugi svjetski rat

Rat nije izbio iznenada. Hitler nije tajio svoje agresivne ekspanzionističke planove, makar je s vremena na vrijeme, kako je sam govorio, "svirao pacifističku ploču", smatra Klaus Hesse. On je znanstveni suradnik u dokumentacijskom centru "Topografija terora" u Berlinu i za njega je jasno: "Hitler je od preuzimanja vlasti 1933. sve pripremao za rat. Od tog trenutka je sve služilo reviziji mirovnog poretka kakav je dogovoren u Versaillesu, sve je služilo za povratak hegemonije u Europi kroz Veliku Njemačku, sve je bilo podčinjeno stvaranju velikog europskog gospodarskog prostora koji bi Njemačkoj omogućio povesti veliki rat u Europi koji bi mogao i duže potrajati."

Rat protiv "domaćih neprijatelja"

Mirovnim sporazumom u Versaillesu je 1919. utvrđena isključiva odgovornost Njemačke i njenih saveznika za izbijanje Prvog svjetskog rata. Time je Njemačka bila i osuđena na predaju dijelova svojeg teritorija, na razoružanje i na plaćanje odštete pobjedničkim silama. Po Hitlerovom poimanju, to je bilo poniženje koje je trebalo ispraviti. Odlično mu je poslužila i takozvana legenda o "nožu u leđa" po kojoj je za ratni poraz Njemačke jedino kriva izdaja socijaldemokrata i židova. Tako je i put u sljedeći rat Hitler počeo ratom protiv "unutrašnjih neprijatelja".

Samo nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti je Hitler 1. travnja 1933. organizirao prvi bojkot trgovina u vlasništvu židova u čitavoj zemlji. Potom je uslijedio "Zakon za obnovu državnih službi" kojim se zapravo isključuju židovi iz svih državnih institucija. Od početka se radilo i o prikupljanju novca kojim bi vodio budući rat. Već i prije nego što je nacistička vlada i zakonom regulirala pljačku židovske imovine, židovski poduzetnici su izloženi pritisku tako da, čak i ako žele napustiti zemlju, onda nacisti od toga moraju imati novčanu korist.

Iseljenici su morali državi predati 25% imutka na kojeg su plaćali porez tako da je samo u prve dvije godine Hitler mogao od toga sakupiti 153 milijuna reichsmark, tadašnjih maraka. I ako se željelo devize poslati u inozemstvo, trebalo je plaćati porez državnoj banci. Stopa tog nameta za devize koje se žele iznijeti iz zemlje je neprestance rasla da bi 1939. vlasnik mogao zadržati 4%, a 96% je uzimala država.

Olimpijada 1936. i odgoda rata

Velika većina Nijemaca je zapravo sve do 1939. u Hitleru vidjela spasioca. Mnogima od njih je diktatura donijela i bolji život u gospodarskom smislu. Nezaposlenost je pala, porasla je potrošnja domaćinstava. "Hitler je bio preveliki populist i bilo mu je jasno da osim topova, mora stanovništvu ponuditi i maslac", misli Klaus Hesse. Ali pravi cilj su naravno bili topovi.

Dok je čitav svijet u Berlinu slavio Olimpijske igre, Hitler je završavao svoje ratne planove. Za četiri godine njemačka vojska mora biti spremna za rat na istoku. Hitler je odredio u tajnim "Zabilješkama za četverogodišnji plan" sljedeće: na što više područja Njemačka mora biti neovisna od svjetskog tržišta kako bi se svi resursi mogli usmjeriti u naoružanje. Ubrzo nakon toga je polovica od čitavih državnih prihoda odlazila za oružje.

Iste godine je njemačka vojska osvojila demilitarizirano područje Porajnja. To područje je zapravo bilo uzeto od Njemačke kao jamstvo da će platiti ratnu odštetu, ali ta akcija je bila jasno kršenje mirovnog sporazuma iz Versaillesa. U studenom 1937. je Hitler najvažnijim predstavnicima vojske otkrio svoj tajni plan: Njemačka treba više životnog prostora "za održavanje mase pučanstva i njegovo razmnožavanje".

Rat nije spriječen, nego odgođen

1938. je Hitler "pripojio" svoju rodnu Austriju i ubrzo zatim je već prijetio Čehoslovačkoj zbog tamošnje njemačke nacionalne manjine koja je navodno diskriminirana. Britanski i francuski političari su se bojali novog rata i pokušali su politikom ustupaka - Appeasment - spriječiti novi oružani sukob. Nadali su se da će, ako Hitleru daju ono što on smatra svojim nacionalnim pravom, onda biti mir.

Tako je Minhenskim sporazumom Njemačka dobila Sudetsko područje u Čehoslovačkoj gdje je živjela većina Nijemaca u toj zemlji i još i danas mnogi povjesničari misle da je to bila greška: "Chamberlain (tadašnji britanski premijer - op.ur.) je Hitlera pustio sa čitavim nizom teritorijalnih ustupaka, bez da je zbog toga izbio rat", smatra povjesničar Antony Beevor. Veliko je pitanje što bi bilo da je tada premijer već bio Churchill, protivnik takve popustljive politike prema Hitleru. "Jesu li Britanci i Francuzi u rujnu 1939. bili u snažnijoj poziciji od njemačke vojske? Na to nećemo nikad dobiti odgovor", smatra Beevor.

Od 1938. se i u Njemačkoj počeo širiti strah od novog rata, smatra Klaus Hesse. "Moglo se pretpostaviti da ovakav razvoj Njemačke u Europi tu zemlju pretvara od poražene zemlje u velesilu i da to ne može proći bez opasnosti za novi rat." Sporazum iz Münchena je nacistička propaganda slavila kao "golemi uspjeh mirovne politike Hitlera", ali Führer je bjesnio: on je zapravo odmah htio početi rat.

1939. se više nije moglo pomišljati na puč

Zapravo je tragično što bi povijest možda posve drugačije izgledala da je Hitler doista već 1938. krenuo u rat. Tada je on bio još usamljen u svojoj želji za ratnim sukobom i njegovi generali su takav rat, koji bi po njihovom mišljenju izbio prerano, željeli spriječiti pod svaku cijenu. Zapovjednik glavnog stožera Franz Halder i važni zapovjednici vojarni u i oko Berlina, zajedno sa zapovjednikom policijskih snaga glavnog grada i nekoliko važnih državnih službenika su se već dogovorili o formiranju nove vlade. Tajno organizirane jedinice su bile spremne osvojiti ured kancelara čim Hitler bude objavio rat.

Godinu dana kasnije se na takav puč više nije moglo niti pomisliti. Makar među stanovništvom nije bilo velikog slavlja 1. rujna 1939. godine, ipak je većina stanovništva Njemačke slijedila Hitlera i bila spremna u njegovo ime otići u rat.

U Drugom svjetskom ratu će živote izgubiti 60 milijuna ljudi. Nacisti su pogubili šest milijuna židova. Za Antony Beevora je Drugi svjetski rat "najveća katastrofa u povijesti počinjena ljudskom rukom".