Putinova igračka zvana Gazprom

Nije teško naći komentatore koji će Gazprom nazvati političkim instrumentom Kremlja i „plinskim oružjem" predsjednika Putina. Nažalost u pravu su. Pišem ovo s apsolutnim i iskrenim žaljenjem, kao novinar koji četvrt stoljeća prati razvoj ove kompanije i mnogo je puta pisao o njenim poslovima u Europi, posebno u Njemačkoj.

Vjerujte, s velikim bih zadovoljstvom povodom jubileja Gazproma pisao kako je ta kompanija postala simbol uspješne tržišne transformacije ruske ekonomije koja svojim poslovanjem, kao nitko drugi, otjelovljuje europski izbor Rusije. To se nije dogodilo, ali se moglo itekako desiti.

Umeće Viktora Černomirdina

Počelo je obećavajuće. Transformacija Ministarstva za plinske poslove SSSR-a u privredni koncern bila je ključni trenutak u prelasku iz planske privrede ka tržištu. Osigurano je neprekinuto opskrbljivanje Europe plinom usprkos kolapsu SSSR-a što je dokazalo upravljačko umijeće Viktora Černomirdina, ranijeg ministra koji je postao šef Gazproma.

Njegov tim je demonstrirao sposobnost da radi profitabilno u uvjetima kapitalističke konkurencije već 1990., nedugo nakon ujedinjenja Njemačke. Gazprom je tada dogovorio operativnu suradnju s njemačkim kemijskim koncernom BASF, to jest njegovom kćerkom-firmom Wintershall koja se bavi energetikom. Tako je slomljen monopol koji je kompanija Ruhrgas imala na uvoz sibirskog plina u bivšu Zapadnu Njemačku.

I sve se to događalo prije nego što je, prije 25 godina u veljači 1993., ukazom predsjednika Rusije Borisa Jeljcina koncern Gazprom transformiran u dioničarsko društvo. Tih je godina udaren temelj na kojem se treba razvijati rastući energetski gigant – ka normalnoj suradnji s europskim partnerima na komercijalnoj osnovi.

Ne treba idealizirati djelatnost Gazproma tijekom devedesetih, posebno u istočnoj Europi gdje je kompanija beskrupulozno uživala plodove monopola naslijeđenog iz sovjetskih vremena. No sve u svemu, ona je nastavila tržišnu ekspanziju kako treba. I to posebno vidno u pravcu njemačkog tržišta.

Dublja suradnja s Nijemcima

Još 1993. je Gazprom kao mlađi partner Wintershalla sudjelovao u stvaranju Wingasa, zajedničke kompanije za trgovinu energentom, i tako osigurao direktan pristup potrošačima u Njemačkoj, svom najvećem europskom izvoznom tržištu. Idućih godina je to zajedničko poduzeće provelo plinovod do Njemačke, osiguralo sebi ulazak na tržište Velike Britanije, u njemačkom gradu Rehdenu sazidalo najveće podzemno skladište plina u Zapadnoj Europi, počelo prodaju u nizu zemalja EU-a. Wingas je danas u stopostotonom vlasništvu Gazproma.

Tijekom 2003, kada su se polako topile lako dostupne zalihe iz Urengojskog plinskog polja u Sibiru, Gazprom je povukao još jedan dalekovidan i pragmatičan potez: kako bi osigurao najnovije tehnologije, poziva opet njemački Wintershall da zajedno rade na vađenju plina iz dubokih slojeva zemlje. Tako je nastao Achimgaz, firma u kojoj Rusi i Nijemci i danas vade plin koji ide u cijelu Europu.

Sjeverni tok – veliki korak

S početka 2005. su Gazprom i BASF na Sajmu industrije u Hannoveru najavili projekt koji će kasnije postati poznat kao Sjeverni tok. Bio sam na toj konferenciji za novinare i odlično pamtim da na mene najjači utisak nije ostavio sâm plan da se dnom Baltičkog mora provede moćni plinovod od Rusije do Njemačke – treći cjevovod između dvije zemlje, nakon onih koji vode kroz Ukrajinu i Bjelorusiju.

Poseban dojam na mene je ostavio obujam promjene vlasničkih struktura koji je pratio ovaj projeat, i to u cijelom lancu od proizvodnje do krajnje mušterije. O tome su se tada dogovorili Gazprom, BASF i njemačka kompanija E.on koja je u to vrijeme kupila bivšeg monopolistu Ruhrgas. Nijemci su tako dobili krupne udjele u Južnoruskom nalazištu u Tjumenskoj oblasti, a gazpromovci su dalje prodirali u Europu uvećavši posebno udjele u Wingasu.

To je bio kvalitativni skok u suradnji i, usuđujem se kazati, jedan od najboljih biznisa Rusije i Njemačke. Iako je ugovor potpisan u nazočnosti predsjednika Vladimira Putina i kancelara Gerharda Schrödera, još se nije moglo tvrditi da je Gazprom igračka Kremlja ili firma koja slijepo ispunjava volju vlasti. Ali to je postalo vidljivo nepunu godinu od tog zvjezdanog trenutka firme i njenog šefa Alekseja Millera. Desilo se to prvog siječnja 2006.

Posrnuće Alekseja Millera

Tog je sudbonosnog dana Gazprom prvi put prekinuo dotok plina ka Ukrajini što se odrazilo i na tranzit ka ostatku Europe. Tako je uspješno komercijalno poduzeće preko noći promijenilo svoj smjer i ubrzano postajalo politički i propagandni instrument u rukama ruskog predsjednika koji se planirao osvetiti Ukrajini za „narančastu revoluciju."

Čini mi se da mnogim Rusima nije jasno koliki značaja Zapad, pri procjeni rizika, daje presedanima poput ovog. Koliko sam samo puta prije tog demonstrativnog zavrtanja ventila na raznoraznim poslovnim forumima u Njemačkoj čuo izjave njemačkih biznismena, pune uvažavanja, o tome kako Rusi nikada i ni pod kojim okolnostima nisu dozvolili da se obustavi isporuka energije.

Taj ugled bio je neprocjenjiv kapital koji su ruski radnici u plinskom sektoru gradili desetljećima, i tijekom najtežih sibirskih zima. U ime očuvanja te reputacije su Gazprom i Kremlj bili dužni da nađu kakvo god rešenje spora s Ukrajinom, bez obzira koliko Kijev u tom trenutku bio težak sugovornik.

Ipak, Putin je htio demonstrirati silu i na njen oltar žrtvuje ugled Gazproma. Neoprostiva krivica Alekseja Millera pred kompanijom koju vodi bila je ne samo u tome što je ovo dopustio već i što je zdušno podržavao takvu politiku, braneći je pred televizijskim kamerama. A onda sve i reprizno! U siječnju 2009. je Rusija opet „odsjekla" Ukrajinu od plina, ovog puta je to potrajalo, i ta je hladna zima i za mnoge članice EU-a, posebno one s istoka, bila dodatno ledena.

Fatalna greška

To drugo zavrtanje ventila bilo je fatalna greška u četvrtstoljetnoj historiji Gazproma. Odatle njegov današnji loš imidž u Europi koji se ne da ispeglati nikakvim sponzorstvima za europske nogometne klubove. Odatle i takozvani Treći energetski paket EU-a za sprečavanje monopola koji je poseban trn u oku Gazproma. Otuda i stvaranje Energetske unije EU-a s mehanizmom uzajamne pomoći u slučaju nestašice energenata. Odatle i glasovi da Europa treba smanjiti ovisnost od ruskog plina i protivljenje gradnji Sjevernog toka 2.

Veliki broj ljudi sumnja da je taj plinovod čisto komercijalni projekt. Previše olako je ruska kompanija spremna potrošiti novac– dok se jednovremeno gradi i Turski tok – kako bi udovoljila Putinovoj fiks-ideji da izmrcvari Ukrajinu lišavajući je tranzita plina.

Na koncu, tužni rezultat 25 godina: Gazprom širom Europske unije izaziva nepovjerenje, čak otvoreno zaziranje. Vrijeđa me ovakav jubilej. Kompanija kojoj je još u sovjetsko vrijeme bilo proricano da će zbližiti Rusiju i Europu nije zaslužila ovakvu sudbinu.