"Ranije smo se sramili što smo Hrvati. Danas je to druga priča!"

Širokim crvenim tepihom koji vodi u plesnu dvoranu defiliraju gosti u svečanim odijelima i večernjim haljinama. Pod svjetlom raskošnih lustera portreti bivših vladara izgledaju još blještavije, a hostese poslužuju šampanjac. Malo po strani, uz portret Franje Josipa, s čašom u ruci stoji i Helena Schöner, rođena Kovač, i s prijateljima ćaska na jeziku koji, uhu, zvuči poznato, ali ipak drugačije.

"To je naša majkina rič" objašnjava Helena i dodaje: "Naš maternji jezik! Dobro je to za Gradišćanske Hrvate, da se ne zabi rič. Dve ili tri rič je već nego jedna."

Po drugi put u životu Helena je već u velebnom hotelu Schönbrunn, odmah pored istoimenog dvorca, a o balu Gradišćankih Hrvata saznala je, priča, iz Hrvatskih novina. One su danas redovna lektira Hrvata u austrijskom Burgenlandu, a Helena je, kaže, sretna da je, eto, i to doživjela. "Moja djeca nisu naučila hravško, zato jer imam nemškoga muža, a moja deca se svađaju sa mnom zato što ih nisam naučila. Kad to prije nije bilo, prije smo se sramovali da smo Hrvati. Po boju (nakon rata, op.a.) nisu htili to da pričaju. A tes je drukčije.“

A onda joj prilazi prijateljica Marija i objašnjava da odlazi u plesnu salu, jer želi slikati tamburaše. "Ich möchte die tamburice fotografieren“ ("Hoću fotografirati tamburice"), kaže Marija. "warte" ("čekaj"), odgovara Helena, "ich komme auch mit, ich finde da nicht hin ("idem i ja, jer sama tu prostoriju neću naći“).

Druženje, opuštanje i jačanje identiteta

Šezdeset i treći po redu bal Gradišćanskih Hrvata u Beču otvoren je tradicionalnim hrvatskim plesovima i nastupom tamburaškog orkestra, a onda je, shodno staroj bečkoj tradiciji, zaplesan i valcer. Ovakvi događaji za Gradišćanske Hrvate važni su ne samo zbog druženja i opuštanja, nego i zbog jačanja identiteta ove austrijske manjine, objašnjava jedan od organizatora bala održanog u subotu (23.1.), Peter Türam:

"Ovo večeras je jedna od najvećih integracijskih manifestacija u cijeloj zemlji. S druge strane, mi smo za integraciju, ali nismo za asimilaciju. Mi uvijek kažemo: integrirajte se, ali zadržite svoje. Gradišćanski Hrvati su stara dijaspora ovdje u Srednjoj Europi, jer su došli prije 500 godina iz današnje Hrvatske i sjeverne Bosne, u krajeve koji su danas Austrija, Mađarska, Slovačka i Češka. Naš jezik je čakavski i ikavski, ali ima i kajkavaca i štokavaca. Jezik Gradišćanskih Hrvata je normiran u dva rječnika i kodificiran u velikoj gramatici, a u jeziku ima puno mađarizma i germanizma - nema turcizama, jer smo otišli prije Turaka. Danas ovih Hrvata koji žive u ove četiri zemlje ima oko 65 tisuća. U Austriji imamo osigurano po zakonu dvojezično školstvo, ali to nije dovoljno dobro realizirano. Mi bismo u tim regijama trebali imati i dvojezičnu topografiju, to je samo dijelom realizirano, dakle, mi se borimo za opstanak našeg jezika i naše kulture“, priča Türam.

Prilika je svečana, ali ima i ozbiljnih stvari (na sljedećoj stranici)

Prilika je svečana...

...ali se ipak moraju spomenuti i neke ozbiljne stvari, kaže Türam, i objašnjava dalje kako su se u 14. i 15. stoljeću dogodila ukupno tri velika vala naseljavanja Hrvata, koji su se tada povlačili pred Turcima. Većina njih sve do danas naseljava područje na tromeđi Austrije, Mađarske i Slovačke. Neki su jezik, kulturu i tradiciju sačuvali, ali se veliki broj tih ljudi, nažalost, kaže Türam, asimilirao.

Richard Brossenitsch, koji s Helenom upravo nazdravlja šampanjcem, kaže kako bi "moglo biti lako" da su se njegovi preci u Austriju doselili u onom trećem doseljeničkom valu, ali sve to Richard objašnjava na njemačkom jeziku: hrvatski, kaže, nikada nije naučio. "Znam da moja kuća danas stoji na temeljima kuće mojih pradjeda, znam da smo hrvatskog porijekla, ali nažalost, s roditeljima nikada nisam razgovarao na hrvatskom", objašnjava Bossenitsch.

Integracija, ali ne i asmilacija

Iako se danas na očuvanju kulture i tradicije radi mnogo više nego prije, opasnost od asimilacije je ipak i dalje prisutna. Dapače, ona je danas mnogo veća, jer je druge prirode, kaže i Lukas Kornfeind, student iz Burgenlanda koji je aktivan u kulturno-umjetničkom udruženju Gradišćanskih Hrvata Beču i, kako kaže, redovan posjetitelj Hrvatskog bala. "Sigurno, ta opasnost od asimilacije je još jača nego prije, jer najveći dio naših ljudi nema posla u tom mjestu gdje žive, to je siromašno područje. Ljudi moraju ići u veće gradove. Zatim se onda više ne žene za Hrvate, što naravno dovodi do toga da doma i ne uče djecu svoj jezik", priča Lukas.

I već je na prvi pogled jasno da je Lukasu ova tema jako važna, pa se pitanje zašto je to tako, zašto je taj nacionalni identitat ljudima, zapravo, toliko bitan, jednostavno nameće. "Ja se tu razlikujem od drugih, bolje se osjećam u gradišćansko-hrvatskom društvu, nego u drugom društvu, jer meni to druženje više daje. Ja se dobro osjećam i među Austrijancima, normalno, ali ljudi su drugačiji, puno se bolje osjećam kad idem na gradišćansko-hrvatsku feštu, za mene su to veseliji ljudi i to mi je vrlo važno.“ Veselije su Lukasu i gradišćansko-hrvatske cure, a kako ga večeras dvije takve mlade lijepe dame prate, tko zna, šali se, možda se već i večeras uradi nešto "na održavanju kulture i tradicije“.

Poptoru pri očuvanju njihovih kulturnih bogatstava Gradiščanski Hrvati redovno dobijaju i iz njihove "stare domovine", tako je na balu u Beču gostovao i tamburaški sastav iz Varaždina. Davor Krišto tamo svira tamburicu, a što iz njegove perspektive Hrvatima u Austriji znači posjeta iz Hrvatske? "Pa mislim da im to dosta znači, da znaju kako ipak nisu zaboravljeni. Mi iz Hrvatske smo s njima, prijatelji smo, družimo se, važno je da Hrvati u Gradišću održavaju tu svoju tradiciju. Mislim da je to za njih vrlo bitno, mi imamo toga dosta i dobro je da surađujemo", kaže Krišto.

U međuvremenu se u svečanoj dvorani hotela večer pretvorila u noć, na pozornici se pored valcera već "vrte" dalmatinske i starogradske pjesme, a onda je i Heleni Schöner na srcu odjednom i njena "omiljena". Ona ovom prilikom prilazi mikrofonu i pjevuši: "Hrvat je moj otac i Hrvatica ma, a ja sam njeva krv i verni sin Hrvat. Za moj hrvatski rod ću živit, ću umrit, zakriknuću hura, da čuje cjali svit!“

Autor: Emir Numanović, Beč

Odg. ur.: mlj/sma