Razboritost predsjednika Obame

Kada je predsjednik SAD-a Barack Obama u četvrtak (19.6.) najavio svoje poteze u Iraku, učinio je to bez namjere da uvjeri republikance poput Johna McCaina da i on može voditi politiku "čvrste ruke". Obama je prije svega pokušao svojim sugrađanima prenijeti poruku kako neće biti neželjenog proširenja vojne misije u Iraku. Američki građani su zabrinuti da bi 300 vojnih savjetnika koje će Washington poslati u Irak, nešto kasnije mogle pratiti i kopnene snage američke vojske.

Obama je oprezan kada je riječ o zbivanjima na Bliskom Istoku. Čak i u slučaju jasnih i odlučnih izjava, poput one o "crvenoj liniji" za sirijskog diktatora Asada, slijedilo je djelovanje koje su mnogi opisali kao oklijevanje. Međutim, za razliku od svog prethodnika u Bijeloj kući, Obama je brzo shvatio da su veće šanse da će svojim djelovanjem samo pogoršati, a ne poboljšati situaciju. On zna da bi svaka odluka u korist jedne od brojnih političkih i vjerskih skupina u Siriji ili Iraku mogla imati fatalne posljedice.

Što bi se dogodilo kada bi izašao u susret zahtjevu iračkog premijera al-Malikija i podržao ga naredivši zračne napade? SAD bi na taj način protiv sebe okrenuo sunitsku manjinu u Iraku. To bi pokopalo i proglašeni cilj SAD-a: uspostavu vlade Iraka koju bi sačinjavali predstavnici svih vjerskih i političkih skupina.

Obama, dakle, može biti samo na gubitku. Ovdje nema klasičnih "dobrih" i "loših" momaka, što su Amerikanci do sada obično instiktivno tražili u sličnim prilikama. Zbog čega bi Obama naredio zračne napade, ako nema saznanja o točnim položajima snaga i mogućim ciljevima napada? Nakon povlačenja američke vojske iz Iraka 2011. Pentagon je ostao bez važnih informacija o vojnim aktivnostima u toj zemlji. Kao što je predsjednik to ovog četvrtka i rekao, on je iračkom premijeru tada ponudio da dio američkih postrojba ostane u toj zemlji, pod istim uvjetima pod kojima to čine širom svijeta.

Neki republikanci smatraju da bi mogli izvući korist iz svega i predbacuju Obami da je on odgovoran za kaos u Iraku. Što se tiče američke uloge u svemu tome, jasno je međutim da odgovornost leži na jednom bivšem predsjedniku iz njihove stranke, tu ne pomaže iskrivljavanje povijesti. Zato je politički oportunizam kada jedan od glavnih arhitekata iračkog rata, bivši potpredsjednik Dick Cheney, Obamu naziva slabićem, pa čak i "glupanom". Na pitanje što SAD može učiniti da zaista poboljša situaciju na terenu, od takvih osoba obično kao odgovor dolaze samo prazne fraze. Obama nije glup, a nije ni kriv za kaos u Iraku. On je prije svega razuman političar s obje noge na zemlji.

Max Hofmann (ajg)