Reggae za hrvatski identitet
20. prosinca 2011„Najveći cilj nam je, naravno, da postanemo što popularniji i da se ljudima sviđa to što radimo. Ako ljudi ne vole tvoju muziku, možeš svirati kod sebe u kuhinji. Nitko te neće čuti, a ni tvoje poruke i sve ono što muzikom želiš reći“, kaže Manuel Bintinger, frontman sastava Coffeeshock Company iz austrijskog Gradišća. Na stolu su pivo i cigarete, mjesto susreta je jedan alternativni bečki klub, vunene kape podsjećaju na Boba Marleya, a gitare su, tvrdi gitarist Marco Blascetta, dovoljno dobre samo ako su stare preko 20 godina.
I o ljubavi i o društvenim problemima
Sve je, dakle, onako kako zapravo i treba biti kada je u pitanju jedan rock bend, s tim što je već nakon nekoliko trenutaka razgovora potpuno jasno da ove mlade ljude ne zanimaju samo zabava i slava, već da imaju i druge ciljeve, definirane njihovim političkim stajalištima. „Pjevamo naravno i o ljubavi, ali uvijek imamo nešto reći o sistemu i kapitalizmu. Odnosno, nešto protiv sistema i protiv kapitalizma. Naši tekstovi se bave i npr. trenutnim stanjem u Europi. Imamo krizu, ljudi su nezadovoljni i desničarske stranke postaju sve jače. To nije dobro, jer ti ljudi siju mržnju, daju neka prazna obećanja i mi se trudimo da ljudi barem malo razmisle o tome i da shvate da su oni glas naroda, a ne neki političari - i da se probude“, kaže Manuel.
Bend Coffeeshock Company postoji nepune dvije godine, no već sada je na austrijskoj muzičkoj sceni ostavio zapažen trag. Ima šest članova – dvije gitare, bas, bubanj, klavijature i vokal - ono što sviraju je mješavina reaggea i rocka, veliki idoli su im bosanskohercegovački bend Dubioza Kolektiv, dok pjesme, osim na njemačkom, engleskom i talijanskom jeziku, pišu prije svega na jeziku manjine kojoj pripadaju - jeziku gradišćanskih Hrvata. S jednom takvom kompozicijom pod nazivom „Gusla“ nedavno su na Liet-festivalu u Italiji osvojili nagradu publike.
Prednost je znati jezik više
„Liet festival je natječaj za grupe koje pjevaju na jeziku svoje nacionalne manjine, u našem slučaju to je gradišćanski hrvatski. Nastupale su skupine iz Irske, Italije, Austrije i Rusije, a od 50 grupa mi smo bili prvi i dobili smo nagradu publike. Mi smo Austrijanci, mi ovdje živimo, ovdje smo odrasli, ali imamo veliku prednost jer smo i gradišćanski Hrvati. To je za nas na svaki način pozitivno, jer znamo jedan jezik više i to je naš jezik koji je drugačiji nego hrvatski koji se govori u Hrvatskoj ili u Bosni. To je nešto naše, nešto posebno i mi u bendu i razgovaramo na tom jeziku“, objašnjava gitarist Marco Blascetta i dodaje kako ga košta priličnog truda da pri ovom razgovoru govori standardni hrvatski jezik.
Ako bi govorio instinktivno, objašnjava Marco, koristio bi dosta njemačkih riječi: „Ako se ja sad po gradiščansko pominam, onda to za lude more bit teško za razumit, kad mi mišamo malo nimškine riči i ča se pri nas mnogo toga veli po nimški.“
Malo ih je, al' ih ima
No upravo ovaj jezik bilo bi važno spasiti i zadržati, jer ga i sami gradišćanski Hrvati govore sve rjeđe, tvrde članovi benda. Hrvati u Gradišću često su, naime, izloženi diskriminaciji od strane njihovih sugrađana koji govore samo njemački jezik. Mnogima u austrijskom Burgenlandu, objašnjavaju Manuel i Marco, i danas smetaju dvojezični nazivi naselja, djeca se u školama često ne usuđuju govoriti hrvatski jezik, pa se tako s vremenom veliki broj njih asimilirao. „Mislim da je položaj gradišćanskih Hrvata dosta kompliciran“, objašnjava Manuel. „Poznajem dosta ljudi koji imaju problema s identitetom, koji su odrasli sa mnom, ali uopće više ne pričaju gradišćanski hrvatski. Možda imaju neke komplekse, i ne znam zapravo što je problem. S druge strane imamo dosta folklorističkih elemenata u kulturnom životu gradišćanskih Hrvata, puno tamburica, puno plesova i mi želimo napraviti nešto novo. I to je naš veliki cilj, da s jedne strane obogatimo kulturu, i da, s druge strane, damo jedan znak da smo mi gradišćanski Hrvati još tu. Da nas, istina, nema više tako puno, ali da smo još uvijek tu.“
Autor: Emir Numanović
Odg. urednik: Anto Janković