Robert Schumann - neshvaćen i depresivan genijalac

Zahvaljujući majci koja je i sama navodno bila glazbeno izuzetno nadarena, Robert Schumann je već kao sedmogodišnjak počeo dobivati satove klavira te čak i pisati prve skladbe. Međutim, s obzirom da je rano ostao bez oca, majka i zakonski staratelj odlučili su, unatoč glazbenom talentu, da Robert mora izučiti nešto solidno – i izbor je pao na studij prava. Napustio je rodni Zwickau i preselio se u Leipzig. Međutim, već u prvim danima interes i strast prema glazbi i literaturi vodili su ga daleko izvan zidova pravnog fakulteta.

Umjesto toga, redovito je posjećivao koncerte i knjižare. I malo po malo studij prava zamjenili su satovi klavira. Kod Friedricha Wiecka nije samo naučio tehniku komponiranja već i osnovao "Novi časopis za glazbu" – list koji izlazi i dan danas. Idiličan odnos koji je vladao između Schumanna i Wiecka pokvarila je ljubavna priča koja se rodila između učenika i majstorove kćeri. Wieck naime nimalo nije bio oduševljen vezom između Roberta i njegove Clare. Smatrao je da ona može dobiti boljeg partnera i pokušao je sve da se ova veza prekine. Sukob je na kraju završio pred sudom 1840. godine. Tek je zakonska presuda u korist mladog para uspjela prisiliti tvrdokornog Wiecka da da svoj pristanak.

Poniženja i nerazumjevanje

Brak s Clarom Robertu je izuzetno godio. Tijekom prve četiri godine braka koje su proveli u Leipzigu, Schumann je napisao nekoliko serija pjesama klasične glazbe, kvartete, kompozicije za klavir, neke od prvih simfonija, Klavirski koncert u a molu. Na Sveučilištu u Jeni dobio je i počasnu doktorsku titulu – jednom riječju, činilo se da se kao skladatelj konačno uspio probiti.

Bračni par Schumann u Leipzigu je osim toga njegovao prijateljstvo s Felixom Mendelssohnom – Bartholdyem koji je Robertu ponudio radno mjesto učitelja na Konzertvatoriju. No nekako u to vrijeme njegove skladbe počele su nailaziti na sve manje oduševljenja. Schumannov zvuk kao da nije odgovarao duhu onoga vremena – popularniji su bili Beethoven, Mendelssohn i Chopin. Čak je Clara, koja se u međuvremenu kao pijanistica probila na europsku glazbenu scenu, na svojim koncertima svirala suprugove skladbe tek kao dodatke, ako uopće i to.

Da situacija bude još gora, a njegova poniženja još veća, u inozemstvu su na Schumanna sve češće gledali samo kao na supruga nadarene pijanistice a nikako kao na priznatog skladatelja. Svjetlo na kraju tunela ugledao je konačno u trenutku kada je dobio poziv da u Düsseldorfu, u Gradskom orkestru preuzme mjesto glazbenog direktora.

Neuspjeli pokušaj samoubojstva

Atmosfera koja se osjeća u Schumannovoj 3 "Rajnskoj“ Simfoniji, ubrzo se rasplinula kao i početno oduševljenje i to, moglo bi se reći, s obje strane. Iako su zapravo tražili dirigenta, u Düsseldorfu su sa Schumannom dobili skladatelja. I što se same komunikacije između njega i glazbenika tiče, niti ovdje nije sve teklo kako treba – Schumann je naime govorio čistim saskim dijalektom kojeg navodno članovi orkestra nisu niti mogli, a niti željeli razumjeti. Bračni par Schumann nije se uspio uklopiti niti u društveni život grada na Rajni.

Sklonost depresiji koja se kod skladatelja javljala već u mladim danima, u ovo je vrijeme postajala sve intenzivnija. Nesanicu su pratili glasovi i zvukovi koji su, prije svega noću, kako se sve češće žalio, postajali sve glasniji. Situaciju nije mogao popraviti niti dolazak mladog Johannesa Brahmsa, iako ga je Schumann dočekao s velikim oduševljenjem i u njemu odmah prepoznao veliki glazbeni talent.

27. veljače 1854. godine na praznik karnevala, depresivan i očajan Robert Schumann skočio je u Rajnu i pokušao se utopiti. Samoubojstvo mu nije pošlo za rukom te je posljednje dvije godine života proveo u psihijatarskoj bolnici u Bonnu. No unatoč svemu, upravo je tijekom godina provedenih u Düsseldorfu Schumann uspio skladati čak jednu trećinu svog sveukupnog glazbenog opusa – između ostalog svjetski poznati Koncert za čelo, Koncert za violinu, Misu broj 147 i Rekvijem.

Autor: Gudrun Stegen/ žt

Odg.urednica: Marijana Ljubičić