Romi, građani tko zna kojeg reda

Kada Husejinović, 42-godišnja samohrana majka troje maloljetne djece, ne sanja o vilama, putovanjima, lijepim haljinama. San te žene, teškog srčanog bolesnika, čije jedno dijete boluje od epilepsije, je da ima WC i vodu, da svoju sedmogodišnju kćerku Elvedinu može okupati i poslati u školu. „Voljela bih da živimo kao svi normalni ljudi, a ne u dotrajaloj šupi, bez vode i WC-a. Voljela bih da svoju Elvedinu mogu poslati u školu, a ne da je djeca mrze i odbacuju jer smrdi", kaže za DW ova žena iz Visokog nadomak Sarajeva.

Došla se u lokalno Udruženje Roma „Budi mi prijatelj" požaliti što ne može dobiti lijekove za najmlađu kćerku, dvogodišnju Amelu, jer joj nadležne institucije nisu na vrijeme produžile zdravstveno osiguranje. Na vlastite lijekove za srce, kaže, ne misli jer si ih ne može priuštiti. Brine se za djecu koja su ostala bez oca netom nakon što je rodila najmlađu kćerku. Suprug joj je umro od karcinoma i od tada je, kaže, za nju sve krenulo na gore.

Preživljava tako što prosi na ulicama Visokog, a jednom godišnje od lokalnog Centra za socijalni rad uspije „isprositi" jednokratnu pomoć od 140 konvertibilnih maraka. Jada se i gleda u svoju Elvedinu, koja se, čim je ušla u prostorije Udruženja Roma u Visokom, dohvatila papira i bojica i počela crtati, tako posvećeno kao da se cijeli njezin dječji svijet, sa svim snovima i nedaćama, preselio na taj komad papira.

Život sa 47 maraka

Da bosanskohercegovačko društvo apsolutno nema sluha za probleme romske manjine, tvrdi i 52-godišnji Halid Beganović. U proteklom ratu se borio za državu i ratni je vojni invalid (RVI), no država je sve to, kako kaže, zaboravila. „Kao RVI mjesečno primam 47 konvertibilnih maraka invalidnine, a za dvoje maloljetne djece još uvijek mjesečno dobijem po 12 konvertibilnih maraka dječjeg dodatka i to su naša ukupna mjesečna primanja", žali se Halid.

Kako je potpuno nemoguće s tolikim primanjima prehraniti peteročlanu obitelj, Halid često odrađuje fizičke poslove. „Sretan sam što sam tako uspio školovati djecu, ali mi je žao što nemam sredstava da najstariju kćerku upišem na fakultet, jer budućnost je u obrazovanju." I sam je početkom osamdesetih u Sarajevu završio srednju školu i zanat za dizel-mehaničara, no posao u struci nikada nije dobio, niti je ikada bio zaposlen. Zato što je Rom, pretpostavlja. To je tek dio problema s kojima se bori, jer je nakon ranjavanja u ratu obolio od teške krvne bolesti i potrebne su mu skupe terapije, za što mu često u susret izađu i pomognu boračka udruženja.

Diskriminacija na svakom koraku

Udruženje Roma „Budi mi prijatelj" u Visokom redovno posjećuje na desetine Roma sa širokim spektrom problema – od ekstremne neimaštine, preko administrativnih zavrzlama, do slučajeva očite diskriminacije. „Romi, ne samo u Visokom, već u cijeloj BiH, su građani ne drugog, već ni sama ne znam kojeg reda. Ne znam je li to zbog manjka političke volje da se riješe problemi romske populacije ili jednostavno zbog nezainteresiranosti", kaže predsjednica udruženja Melina Halilović za DW.

Ističe da je BiH i domovina Roma, te da bosanski Romi nisu nomadski narod, što je inače uvriježeno mišljenje za tu populaciju. „Romi u većini slučajeva imaju status beskućnika, jer nemaju svoj dom", kaže Melina i dodaje da su ostali problemi romske populacije slični problemima svih drugih stanovnika BiH, kao što su nezaposlenost i teško materijalno stanje, ali Romima je još otežan i pristup obrazovanju, zdravstvenom osiguranju, koje većina njih nema, a poseban problem je stambeno pitanje.

U Visokom u pet naselja živi između dvije i pet tisuća građana romske nacionalnosti – preciznih podataka nema. Kako kaže Melina, tek nekolicina njih radi u lokalnom komunalnom poduzeću, a nijednog nema, na primjer, u administraciji premda ima školovanih Roma. „Diskriminacija kod zapošljavanja je očita, kao i stereotip da Romi mogu biti dobri radnici samo kao čistači ili fizički radnici", zaključuje Melina. Upravo takva situacija i takav odnos zajednice prema njima, dodaje ona, tjera Rome, posebno mlađe, da krenu „trbuhom za kruhom" i to najčešće u Njemačku, koja je posljednjih godina, barem što se BiH građana tiče, od Amerike preuzela epitet „obećane zemlje".

Romi u BiH – obespravljeni narod

Ukupan broj Roma u BiH teško je odrediti, ali se procjenjuje da ih ima oko 80.000. Društvo za ugrožene narode u BiH neprestano upozorava na težak položaj romske populacije, ističući da se „nad Romima krše ljudska prava u svakom segmentu, od prava na život, do prava da išta znaju o svojim pravima". „Romska populacija živi na rubu društva, nikada položaj Roma nije bio baš nešto posebno ugodan, ali čini se da nije bio ni gori nego što je danas", kaže za DW predsjednica tog društva Fadila Memišević.

Nabrajajući primjere teškog života romske populacije i nezainteresiranosti vlasti da nešto promijeni, Memišević naglašava da je to „sramota i ispod svakog nivoa, jer smatramo da se civilizacija mjeri po tome kako se odnosimo prema manjinama, a na osnovu ovoga što smo mi vidjeli, zbilja se ne možemo pohvaliti".

Društvo za ugrožene narode u BiH, pojašnjava Memišević, nastoji pomoći u integraciji Roma u društvenu zajednicu, ali ne da se asimiliraju, već da se poradi i na očuvanju njihove kulture i tradicije, kao i jezika. Upozoravajući na poražavajuće statistike prema kojima u BiH gotovo da i nema starijih Roma, već da im je prosječna maksimalna životna dob 60 godina, Memišević poziva srodne organizacije, a posebno institucije vlasti, da imaju više sluha za probleme romske populacije.

Sluha očito nedostaje, jer u nadležnim ministarstvima „nije bilo odgovornih osoba" voljnih da za DW govore o pitanju Roma.