Rudarski ustanak nakon njemačkog ujedinjenja

Fotografije izgladnjelih rudara obišle su svijet. I to samo tri godine nakon fotografija koje su dokumentirale slavlje nakon pada Berlinskog zida. No nakon Ujedinjenja svima je postalo jasno da je istočnonjemačko gospodarstvo u rasulu. To je pogađalo i rudnike koji su zbog nerentabilnosti zatvarani jedan za drugim. Kada je krajem 1992. u rudniku Bischofferode najavljeno zatvaranje i posljednjeg okna, oko 700 preostalih rudara je započelo svoju očajničku borbu za očuvanje radnih mjesta. Jer njihov je rudnik ipak bio drugačiji.

Sukob Istok-Zapad

No kad ni odlazak kancelaru Helmutu Kohlu ni papi Ivanu Pavlu II. nije pomogao, rudari su posegli za najdrastičnijom metodom: štrajkom glađu. Nekadašnji rudar Uwe Schröter bio je među prvima koji su stupili u opasnu borbu. „Nakon drugog dana se čovjek privikne. Uopće nije strašno. Osim toga se događalo puno toga što nam je odvraćalo pozornost, stalno su dolazili novi ljudi koji su nas ohrabrivali i pružali podršku“, priča Uwe. No da ta vremena nisu bila laka, vidljivo je i danas. Mnogi Uwini kolege su završili u bolnici. I za njegovu obitelj je to bilo jedno teško razdoblje. Borba je trajala više od 80 dana. Rudari su se našli u vijestima diljem svijeta. Državni ured koji je upravljao ostavštinom bivše Istočne Njemačke počinio je po mišljenju mnogih u slučaju rudnika Bischofferode mnoge greške. No odluka je bila konačna i kompletno postrojenje rudnika kalijeve soli je pripojeno koncernu Kali i sol AG iz zapadnonjemačkog Hessena. Zbog, kako je objašnjeno, prevelikih kapaciteta, devet od deset rudnika na istoku Njemačke je zatvoreno. I iako je kalijeva sol iz Bischofferode bio visoke kvalitete donesena odluka je bila konačna. „Iz svega što danas znamo jasno je da je to bila čista odluka u korist jačanja tvrtke sa Zapada i uklanjanje konkurencije“, kaže bivši gradonačelnik Bischofferode Eugen Nolte.

Rudnik ispod zelenila

Posljedice zatvaranja rudnika za malu zajednicu su bile razorne. Jer radilo se o najvećem poslodavcu u čitavoj regiji. Stopa nezaposlenosti je porasla na 24 posto i iako je tadašnji kancelar Hemut Kohl obećavao dolazak investitora u regiju, to se nije obistinilo. Mjesto je odumrlo, više od 700 stanovnika se odselilo. Situacija se za Bischofferode normalizirala tek posljednjih godina. Danas se na ulicama opet mogu vidjeti djeca, susjedi radosno pozdravljaju jedan drugoga. Tema zatvorenog rudnika izlazi na površinu tek nakon duljeg razgovora. „Mnogi još uvijek žale za rudnikom kalijeve soli, no ljudi ipak gledaju prema naprijed“, kaže bivši gradonačelnik Nolte. Od rudnika je ostao još samo zahrđali toranj. Nekoliko bivših rudara još uvijek radi na sanaciji koja ni 22 godine nakon zatvaranja nije okončana. Uskoro bi trebao nestati i posljednjih trag toga rudnika kojeg bi trebalo pokriti zelenilo i šuma.

Očekivali smo više

U budućnosti bi na činjenicu da je u ovom kraju gotovo jedno stoljeće, od 1909. do 1992., postojao rudnik, trebao svjedočiti mali rudarski muzej smješten u nekadašnju rudarsku ambulantu. Ovdje je posao pronašao Norbert Tusche koji strašću bivšeg rudara vodi kroz kolekciju, pokazuje rudarske uniforme, kristale soli i jedno minijaturno okno izgrađeno u podrumu zgrade. I on se sjeća posljednjih dana rudnika i nevjerice koja je vladala nakon prvih vijesti o zatvaranju. „Nismo u to vjerovali jer je naš rudnik dobro poslovao, ostvarivao dobit“, sjeća se Tusche. I u muzeju rudarski ustanak s početka 1993. zauzima značajno mjesto. Bivši rudar Willibald Nebel je oštriji od svog kolege Norberta. „Ljutnja je još uvijek usađena duboko u nama. I to prije svega jer znamo da stojimo na tonama proizvoda kojeg tržište traži“, kima Willibald u nevjerici glavom. I dodaje ono što zapravo nitko ne želi čuti: „Očekivali smo nešto drugo nakon ujedinjenja.“ Osjećaj da je dobrostojeći rudnik žrtvovan samo zato da se tvrtke sa Zapada riješe neželjene konkurencije, čime su zapečaćene mnoge sudbine, kod mnogih je jači od sreće da Nijemci sada žive u jednoj državi.