'Sadam je volio mog oca'

Saif Al Basri ne krije: "Moj otac je moj idol". Osobno je isklesao bistu koju drži na počasnom mjestu u stanu. Jer gdje je otac - ne zna.

Kameni lik svog oca napravio je još 2006., nedugo nakon što ga je njegov stariji polubrat doveo u Münster i nakon što je u Iraku njegov otac bio otet. Doveo ga je, kako je rekao, da bi "u Njemačkoj mogao ispuniti san tvog oca".

Saif je želio postati liječnikom, baš kao i njegov otac. On je studirao medicinu u Leipzigu početkom šezdesetih i onda se vratio u Bagdad. Tamo je postao jedan od najboljih, ne; najbolji liječnik u čitavom Iraku, tvrdi njegov sin.

Taj glas je dospio i do predsjedničke palače i Sadama Huseina. Svojedobno je Ibrahim Al Basri ispričao jednom njemačkom novinaru kako ga je Sadam odabrao za osobnog liječnika jer mu se dopala njegova odvažnost i otvorenost kad mu se predstavljao. On je doista dugo godina skrbio za zdravlje iračkog diktatora, a i Saif ne zamjera ocu što se stavio u službu najmoćnijeg čovjeka Iraka.

Jer isprva je Sadam htio modernizirati Irak, objašnjava nam sin liječnika. Tek kasnije je postao tiranom koji je ubijao bez skrupula. I on osobno je bio članom Sadamove mladeži i bio fasciniran diktatorom: "Tako je tada bilo", kaže. Njegov ujak nije bio toliko naklonjen režimu, ali je odmah zašutio kad bi mali Saif stupio u sobu.

Član Sadamove mladeži kod oca u zatvoru

Saif je zapravo bio još beba kad je upravo Sadam strpao njegovog oca u zatvor. Njegov sin je uvjeren da je upravo odvažnost njegovog oca i otvorenost prema Sadamu na koncu gotovo koštala života. Saif je rođen 1989., a 1990. je njegov otac optužen za veleizdaju. Sud ga je osudio na smrt, ali je kazna promijenjena u doživotni zatvor. "Sadam je volio mog oca", tvrdi Saif i siguran je da je osobno diktator poštedio svog bivšeg liječnika od streljačkog odreda.

Ipak, hapšenje oca je bila katastrofa za obitelj. Najstariji sin je morao prekinuti studij, a oduzete su i dvije kuće koje su imali, baš kao i "sve vrijednosnice u banci". Ali diktator je poznavao i Saifovu njemačku maćehu, prvu ženu Ibrahima koja je živjela u Bagdadu, obitelj je smjela zadržati jednu kuću. Upravo ga je sin maćehe, Saifov polubrat na koncu doveo u Njemačku.

Zato su prve uspomene Saifa na njegovog oca zapravo posjete zatvoru. Jednom mjesečno bi obitelj smjela biti s ocem dva, ponekad tri sata. Saif se sjeća igračke koju mu je napravio otac u svojoj ćeliji, poljupca kojim bi ga dočekao i televizije koju je gledao dok su njegovi roditelji razgovarali o "ozbiljnim" stvarima. Naravno, tu su bila još i pisma i pjesme koje je pisao u zatvoru i priče koje je slušao o svom ocu od drugih članova obitelji.

A na vratima - otac!

Odjednom, baš kao što je uhićen, njegov otac je iznenada pušten iz zatvora 2002. Zašto je pušten? To Saif niti danas ne zna, baš kao što ne zna niti zašto je uhićen. Nakon toga je njegov otac vodio jednu zakladu za žrtve režima, a osnovao je i političku stranku i bio politički aktivan. Sadam je u međuvremnu svrgnut, ali kad je pitao oca, da li mrzi diktatora jer ga je tako dugo držao u zatvoru i želio mu smrt, on ga je pogledao i rekao: "Ako netko dođe na moja vrata i zatraži pomoć, pomoći ću mu." Kao liječnik, on to mora učiniti. Zbog takvih riječi njegov sin ga smatra herojem.

Onda je došao i dan kad je njegov otac opet nestao iz njegovog života, ovaj put vjerojatno zauvijek. Saif je bio u školi, a i čitava obitelj je tek uvečer primijetila da nema oca. "U tim danima je imao mnogo sastanaka jer se kandidirao za predsjednika", objašnjava Saif. Obitelj niti inače nije znala gdje se točno nalazi, ali nije bila niti iznenađena otmicom. Njegov jedanaestogodišnji brat je također već bio otet od "mafijaša", kako kaže Saif, bandi koji su u danima građanskog rata otimali ljude da bi ubrali otkupninu. Već za brata su platili otkupninu, a stigao je zahtjev i za otkupninu Ibrahima.

Ne želim se niti pitati

To je platio njegov ujak. Koliko, to ne zna, ali je to bilo sigurno mnogo: 20, možda 30 tisuća američkih dolara. Ali ipak nije pušten, niti su ikad više nešto čuli od otmičara. Tko je bio otmičar? "Nemam pojma", priznaje Saif. Njegov otac nije bio baš osobiti vjernik, možda je naljutio kakvu islamističku vruću glavu. Možda su bili politički protivnici, jer ga je i Saifov ujak stalno upozoravao da pazi što govori i neka si ne pravi toliko protivnika.

Da li vjeruje da je njegov otac još živ? To je pitanje koje je Saif znao da će doći, ali još niti sam ne želi znati odgovor. "Ne želim se prestati nadati", kaže Saif. Za njega je on još uvijek živ, ali priznaje: "Pokušavam izbjeći uopće postaviti to pitanje." Jer odgovor previše boli.