"Nastavite biti Parižani"

DW: U Vašem novom romanu "Two Years Eight Months and Twenty-Eight Nights" (Dvije godine, osam mjeseci i 28 noći) - što je točno 1001 noć - opisujete rat između čovjeka i diva. Tko će pobijediti?

Salman Rushdie: Knjiga ima sretan završetak, ali ne želim vam otkriti o čemu se radi. No, izgleda da upravo jesam, pretpostavljam. (smije se) Kada sam počeo pisati ovu knjigu mnoge stvari o kojima danas razmišljamo nisu postojale. Nije bilo takozvane "Islamske države", tako da je neobično vidjeti kako je knjiga postala super-suvremena i to sasvim slučajno.

Počeli ste pisati ovu knjigu prije četiri godine. Što Vas je inspiriralo?

Želio sam otići u neku još dublju divljinu i nešto što je još teže zamisliti. To me je nagnalo da se vratim starim pričama čiji je najpoznatiji predstavnik zbirka priča Tisuću i jedna noć. Ali, još ih je mnogo u Indiji. One prve učinile su da se, prije svega, zaljubim u priče. Pisac koji je uvijek bio vrlo važan za mene je Günter Grass. On je koristio priče iz Schwarzwalda, priče braće Grimm i pretvarao ih u suvremene romane. Primjeri su "Lumbur", "Limeni bubanj" ili "Štakorica".

Spomenuli ste da Vaša knjiga ina sretan završetak. Razum je nadvladao. Hoće li razum pobijediti u stvarnosti?

To je možda istinska fantazija u knjizi, ali čovjek mora vjerovati da je pobjeda nad zlom neizbježna. Mnogo je razloga zbog kojih moramo vjerovati da trenutne prijetnje nisu nešto što će trajati i idućih 10, 20, 30 godina. Ali, da smo na ovom istom mjestu sjedili u siječnju 1989. godine i da sam Vam rekao da do Božića neće biti Berlinskog zida, vjerojatno biste mislili da sam lud. Ali, upravo to se dogodilo. Živimo u vremenu kada svijet može promijeniti smjer u kojem se kreće vrlo iznenadno i vrlo radikalno, zato je uzaludno prognozirati kako će se stvari odvijati.

Jesu li Vas nedavni teroristički napadi dodatno uplašili?

Jesu, ali jedna stvar koja mi se svidjela u svemu tome što se dogodilo pretprošlog tjedna je kako su ljudi u Parizu pokazali svoju volju da strah ostave po strani i da nastave živjeti život Pariza – da nastave ići u restorane, koncertne dvorane i na nogometne utakmice i da nastave biti Parižani. I mislim da je to ispravan odgovor.

Ali, francuski predsjednik Hollande objavio je IS-u rat. Jesmo li u ratu?

Netko je u ratu s nama i to je sigurno. Uvijek se osvrćem na izraz američke administracije: “Rat protiv terorizma”, jer sam mislio da se u tom ratu ne može pobijediti. Ne možete potpisati mirovni ugovor s terorom. Rat je protiv običnih ljudi i rat je protiv kulture. Rat protiv stvari u kojima slobodni ljudi Zapada najviše uživaju – glazbe, zabave, dobrih jela, nogometnih utakmica – takvi užici su, na neki način, neprijatelji fanatika. Zabava je postala nešto što se mrzi, tako da najbolja stvar koju možete uraditi je otići i zabavljati se.

Kakvu ulogu pisac može imati u ovakvim okolnostima?

Knjiga je tu da kreira svijet koji izgleda kao mjesto na kojem se čovjek dobro osjeća, i ta knjiga baca malo svjetla na svijet oko nas. I kada čitatelj ostavi taj svijet i stranice knjige, malo od svega toga ponese sa sobom. Malo knjige ostaje s njim i postaje dio načina na koji gleda i misli o svijetu.

Zašto ste odabrali pisati knjigu u kojoj se Vi ne pojavljujete?

Dosta je bilo o meni, mislio sam. Idemo pričati o drugim ljudima. Ljudi vode svoje svakodnevne živote i onda odjednom - bum! Nešto zastrašujuće i nešto što vam promijeni život dođe usred njihovih života. Kako se nosimo s tim? U svim običnim ljudima nalazi se mali dio divovske magije. Oni su potomci davne ljubavi divovske princeze i ljudskog bića. Ono što pod tim podrazumijevam je da ljudi u sebi pronalaze snagu, moral, intelektualne i emocionalne resurse za koje nisu ni znali da ih imaju. I ljudi su u stanju nositi se sa svime što im život servira.

Bili ste jedan od najglasnijih kritičara članova PEN-a koji su se na godišnjem skupu izjasnili protiv Charlie Hebdoa. Što Vas je tu najviše smetalo?

Oni su bili potpuno u krivu, bez obzira voljeli oni magazin ili ne. Karikaturisti su ubijeni zato što su crtali. I PEN je organizacija koja se bori za slobodu govora. Tko ne poštuje ljude koji su, unatoč prijetnjama, nastavili s radom, i koji su na kraju ubijeni zbog političkih karikatura, taj je patetičan. Mnogi kritičari, primjerice, nisu znali da u Francuskoj ovi ljudi nisu bili predmet mržnje, nego da su ih ljudi voljeli. I da je magazin koji su oni označili kao rasistički zapravo bio protiv rasizma, da je njihov veliki neprijatelj Nacionalna fronta. Mislim da je užasna stvar pogrešno predstavljati mrtve kako bi se protiv njih moglo prosvjedovati.

Bili ste gost Sajma knjiga u Frankfurtu i izjavili ste: "Naša profesija, profesija pisanja, sve više se čini kao ratni pohod." Rat protiv čega i za što?

Moramo se boriti za našu vrijednu slobodu do koje smo teško došli. U posljednjih nekoliko stotina godina ideja slobode se proširila Europom i od toga smo svi profitirali. Iz Europe ideje su se proširile u Americi, ali bit je: živimo u sretnom dijelu svijeta, gdje imamo ove slobode i gdje možemo očekivati da ih imamo. Većina svijeta to nema. Kina? Nema. Većina islamskog svijeta? Nema. Većina Afrike? Nema. Dakle, ako imamo ove stvari onda ih moramo čuvati. Moramo se boriti za njih ako je to potrebno, na to sam mislio.

Indijsko-britanski književnik sir Ahmed Salman Rushdie jedan je od najvažnijih predstavnika suvremene književnosti. U nekim dijelovima islamskog svijeta je omražen. Njegova knjiga "Sotonski stihovi" je 1989. bila povod iranskom vođi Ajatolahu Homeiniju da protiv njega izrekne "fatvu", smrtnu presudu. Njegov novi roman izdala je u njemačkom prijevodu "Zwei Jahre, acht Monate und achtundzwanzig Nächte" izdavačka kuća C. Bertelsmann.