Izborni programi i fiskalne iluzije

Izborne gospodarske programe analiziramo s uglednom hrvatskom ekonomisticom dr. Sandrom Švaljek, višom znanstvenom suradnicom Ekonomskog instituta u Zagrebu.

DW: Koliko su u izbornim programima SDP-ova koalicija Hrvatska raste i HDZ-ova Domoljubna koalicija otkrile svojih konkretnih planova za gospodarstvo, a koliko je riječ o takozvanom popisu dobrih želja? Kako ocjenjujete te programe od kojih bi jedan trebao odrediti budućnost Hrvatske?

Švaljek: Razlikuju se, ali u velikom dijelu programi koalicije Hrvatska raste i Domoljubne koalicije su zaista popis dobrih želja. U njima više nalazimo ciljeve, a ne mjere koje bi do njih trebale dovesti. Zbog toga s ekonomskog stajališta ti programi nisu dovoljno vjerodostojni. Primjećuje se da su oba napravljena populistički, a to znači da su u pogledu fiskalne politike nekonzistentni. S jedne strane se ne zalažu za štednju, dapače, protive se smanjivanju rashoda, a oba programa govore o mjerama poreznog rasterećenja. Ti bi programi povećali proračunski deficit i javni dug, što je ekonomski neprihvatljivo i nerealno. Država ima gotovo 90% udjela duga u BDP-u, kreditni rejting je nizak, špekulativan je, a ne investicijski. Uvjeti zaduživanja su danas povoljni na svjetskom tržištu, ali samo je pitanje kada će se pogoršati pod utjecajem američke i europske monetarne politike. Tada će kamatne stope na dug postati veće no što su danas. Danas za kamate Hrvatska izdvaja 3,5% BDP-a. To je izuzetno visok postotak. Bilo koja politika koja dovodi do daljnjeg povećanja deficita i duga nije ekonomski prihvatljiva. Stranke to nude jer misle da će građani slabo razumjeti rezultate do kojih vodi takva politika te da će im se svidjeti s jedne strane porezno rasterećenje, a s druge izostanak takozvanih bolnih rezova.

Koliko su, onda, građani spremni progutati takav mamac?

Kada se radi o njihovim osobnim financijama, relativno su financijski pismeni. Prilično dobro mogu procijeniti što im je dostupno, a što ne. Čak mogu shvatiti i vremensku preferenciju novca. Znaju da, ako potroše ono što nemaju, to će ih u budućnosti koštati. Ali još uvijek nisu osvijestili taj populizam u programima stranaka i teško razumiju da populističke mjere u krajnjoj liniji koštaju visokih kamatnih stopa koje se plaćaju i na stambene kredite, poduzetničke kredite... Političari imaju obavezu da točno objasne biračima što znači pojedina mjera. Oni dobro znaju igrati na kartu fiskalne iluzije, što nije prisutno samo kod hrvatskih birača koji na izborima nagrađuju „velikodušnije“. Ako je političar velikodušan, to samo znači da ne raspolaže dobro javnim novcem.

Ima već dugo kako HDZ najavljuje da svoj gospodarski program radi u suradnji s Institutom ifo iz Njemačke. Neki sadržajniji dokument na tu temu nismo vidjeli. A Vi?

U dostupnim materijalima nema tragova utjecaja istraživanja ili preporuka tog Instituta. Prema mojim saznanjima HDZ je angažirao ifo kako bi izradio analizu konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i dao određene preporuke u vezi toga. Dokument će navodno biti gotov u prosincu. To pokazuje da je ovaj program napravljen promidžbeno i da u njemu nema utjecaja Instituta. Ipak, HDZ, kao i SDP, u komunikaciji s javnošću mora otkriti više nego što piše u programima. Obje strane su izazvane da otkriju više u kojem će smjeru ići njihove gospodarske politike. Tako na primjer HSLS, kao sastavni dio koalicije oko HDZ-a, naglašava spremnost za reforme javne uprave i lokalne samouprave. No, gledajući samo programe, sličnosti su velike – od odnosa prema potrebi fiskalne konsolidacije, upravljanja javnim poduzećima do teritorijalnog ustroja.

Šef HDZ-a Karamarko najavljuje kako će ukinuti financiranje udruga i novac preusmjeriti u „tisuću eura za svako novorođenče“. Naravno, cilja se na desnici mrske udruge za promicanje ljudskih prava pri čemu se zanemaruje da su upravo one uzorni korisnici EU fondova i u proračun vraćaju više od toga što dobiju. S druge strane, većinu udruga čine lovačka i sportska društva.

Svaki proračunski rashod treba proći dubinsku provjeru i pitanje je li opravdan. Dobro se sjećamo da su ministri financija govorili da je 80% ili 90% proračuna zadano. To ne stoji. Element proračunskih rashoda koji je najviše zadan su mirovine, a sve ostale rashode treba dovesti u pitanje. U pogledu udruga, treba provjeriti radi li se o udrugama koje su osnovane da bi se jednostavno došlo do proračunskog novca ili one društvu doista pružaju dodanu vrijednost. A tih „tisuću eura za novorođenče“ je populistička mjera koja upućuje na nerazumijevanje problema depopulacije. Problem je u tome da mlade obitelji nemaju perspektivu zapošljavanja i zadovoljavanja osnovnih životnih potreba. Zbog toga odgađaju prvo dijete, a što kasnije imaju prvo, to je manja vjerojatnost da će imati drugo ili treće dijete. Izuzetno je važna mreža socijalnih ustanova i vrtića koji rade u poslijepodnevnim satima. Kada majka zna da joj je problem na vrijeme preuzeti jedno dijete iz vrtića, sigurno će se teže odlučiti roditi drugo. U tom smislu, smatram da spomenuta financijska pomoć nije dovoljna motivacija kako bi se parovi odlučili imati više djece.

Uz to najavljuju kako će smanjiti PDV i povećati mirovine. Vidite li mogućnost za to?

Kao što sam rekla, ne možete smanjiti prihod i povećati rashod. Već smo sada u proceduri prekomjernog deficita. Koja god vlada bude, morat će EK izvijestiti kako namjerava smanjiti deficit. Kod nas postoji nevjerojatna popularnost igranja s poreznim sustavom. To nije dobro, čak i kada se radi o rasterećenju. Svaka ta porezna promjena zahtjeva velike troškove prilagodbe. Oni koji obnašaju vlast nikada nemaju pred očima one koji morati trošiti vrijeme i novac na upoznavanje s novim poreznim propisom, promjene računovodstvenih softvera, traženje savjeta od konzultanata. Osim toga, što je porezni sustav kompleksniji, veći su troškovi i porezne administracije. Političari očito nisu svjesni tih troškova.

SDP najavljuje smanjivanje PDV-a na košaricu odabranih prehrambenih proizvoda. Je li to oprezniji pristup?

To je ta prednost onoga tko trenutno obnaša dužnost. Oni u tom dijelu mogu biti realniji, jer točno znaju što znači smanjenje prihoda od PDV-a kao okosnice našeg poreznog sustava. Više od 50% poreznog prihoda se prikuplja kroz PDV i stoga nije dobro mijenjati tako izdašan porez jer se nikada sa sigurnošću ne mogu predvidjeti učinci izmjena. No, SDP je očito izazvan HDZ-ovom najavom smanjenja PDV-a pa nije odolio tome da i sam predloži smanjenje PDV-a na hranu. Iako može relativno dobro procijeniti koliko takva mjere smanjuje porezne prihode. SDP nudi mjeru dodatnog poreznog rasterećenja plaća i potencijalno ukidanje najveće stope poreza na dohodak. Ako gledamo poreze neovisno o rashodima, porezno rasterećenje plaća je dobar potez, jer smanjuje trošak rada i potiče poduzetnike na zapošljavanja. No, s obzirom na dug i deficit, postavlja se pitanje, zašto ići na porezno rasterećenje sada, jer za to nema manevarskog prostora u javnim financijama.

SDP, čini se, namjerava voditi politiku kontinuiteta.

SDP je očito zadovoljan postignutim i nastavlja dalje istim metodama. Mislim da se tu radi o ignoriranju velikog problema koji se valja iza brda. Naravno, riječ je o rastućem javnom dugu i malom potencijalu rasta gospodarstva. Gospodarstvo treba velike reforme da bi se taj potencijal povećao. U kampanji je SDP možda nedovoljno naglasio svoje zasluge za reforme, primjerice u socijalnoj skrbi, digitalizaciji javnih usluga kroz sustav e-građani, pripremi reformi u zdravstvu. Iako su tu pomaci vidljivi, radi se o reformama koje nemaju izravnog utjecaja na gospodarstvo te neće dovesti do osjetnog povećanja gospodarskog rasta u kratkom roku. Drugim riječima, ostalo je još mnogo područja u kojima su reforme nužne.

Oba se programa naslanjaju na Europske fondove. Možda i previše?

Općenito kod nas postoji iluzija o velikom potencijalu EU fondova. Određeni potencijal postoji. Od 2014. do 2020. godine predviđeno je desetak milijardi eura za Hrvatsku i treba ih iskoristiti. Ali to nisu beskonačna sredstva. Uzmite u obzir da ta sredstva iznose tek desetinu proračuna na godišnjoj razini, a osim toga nije za očekivati da će Hrvatska iskoristiti baš sva alocirana sredstva. Treba upregnuti sve snage da se ta sredstva iskoriste u što većoj mjeri, no fondovi EU-a ipak neće moći presudno utjecati na gospodarski rast.

Govorili ste o zdravoj ekonomiji. U kojem ste je, od ponuđenih izbornih programa, našli?

Postoji šala o tri vrste ekonomije. U „gore-dolje ekonomici“ ekonomisti mehanički objašnjavaju da je nešto palo ili raslo, ne objašnjavajući zašto. Druga je vrsta „alfa, beta, gama ekonomika“, ona s puno matematike i upotrebe grčkih slova, a treća je „zdravorazumska ekonomika“ i ona je najbolja. Vrlo dobro je poznaje svatko tko raspolaže s kućnim budžetom. Tražila sam je u programima, prije svega kroz zdrav pristup javnim financijama. Ima nekoliko stranaka „izazivača“ koji su realno sagledali stanje u fiskusu i ne nude politike koje bi dovele do daljnjeg porasta deficita i duga. To sam našla kod ORaH-a, Mosta, Pametno i, u nekoj mjeri, kod Uspješne Hrvatske. Pri tome je ORaH ekonomski još više lijevo, skloniji je državnom intervencionizmu, a manje slobodnom tržištu, ali realno sagledava stanje u fiskusu. Pri tome traži ne samo odgovorno postupanje novcem, već i veliku transparentnost u trošenju proračunskih sredstava, što ne pronalazimo u programima ostale tri spomenute stranke ili koalicije.

Koliko će ti, kako kažete, izazivači, imati utjecaja u budućnosti?

Dobro je da su se pojavili, izradili programe i podigli ljestvicu. Izazvali su velike koalicije da se izjasne o pojedinim ekonomskim pitanjima. Ako uspiju osvojiti mandate u Saboru i ako se ne priklone bilo kojoj od dvije najveće koalicije, moći će vršiti pritisak. Naravno, uvijek se treba pitati stoje li stranke iza programa. Određenu sumnju uvijek možemo imati, jer se možemo sjetiti stranaka koje su formirale vlade i nisu se držale vlastitih programa.

Gospođo Švaljek, hvala Vam na razgovoru.

Sa Sandrom Švaljek je razgovarao Siniša Bogdanić.