Sankcije nisu glavni ruski problem

Kada ovih dana europski mediji izvještavaju o tome da ruskom gospodarstvu prijeti recesija zbog zapadnih sankcija i pada cijena nafte nesumnjivo imaju pravo. Međutim ekonomske poteškoće u Rusiji su u najvećoj mjeri rezultat pogrešnih poteza same Moskve. Sankcije Zapada koje su uvedene zbog agresivne politike Moskve prema Ukrajini su ove strukturalne probleme samo dodatno pojačale.

Osnovni razlog pad cijena nafte

Tako to vidi i ruski ministar financija Anton Siluanov. Već krajem studenoga 2014. godine on je procijenio da bi gubici Rusije zbog "geopolitičkih sankcija" mogli iznositi oko 40 milijardi američkih dolara u godinu dana. Posljedice tih sankcija su doduše velike, ali ipak "ne toliko kritične za (politički) kurs i možda za budžet kao što su cijene naših izvoznih proizvoda" - dakle nafte i plina.

Godišnje gubitke zbog pada cijena nafte ministar je u studenome procijenio na 90 do 100 milijardi američkih dolara. U tom trenutku je daleko najveća ruska izvozna grana izgubila oko 30 posto na vrijednosti. Samo kratko nakon toga, kada su gubici već iznosili više od 50 posto, ministarstvo financija je moralo ponovo svoditi račune. Učinak "vanjskog šoka", kako se u Moskvi trenutno opisuje jeftina nafta i sankcije, iznosi sada oko 200 milijardi dolara, izjavio je 29. siječnja 2015. Anton Siluanov. Pad cijena nafte utjecao je i na dramatičan pad vrijednosti rublja koncem 2014. godine koji je postao spektakularni nagovještaj velike krize. Od tada naime tečaj rublja oscilira otprilike usporedo s padom cijena nafte. Ruski osnovni problem se naime sastoji u tome da se političko vodstvo predugo uzdalo u to da priljev petrodolara nikada neće presušiti i zapanjujuće malo učinilo za modernizaciju i diverzifikaciju domaćeg gospodarstva.

Strukturalna kriza domaće proizvodnje

A rusko gospodarstvo je počelo slabiti još u proljeće 2013. godine čemu je krivac bila sve lošija klima za investicije. Već u ljeto 2014. godine svuda su bile prisutne recesivne tendencije - još prije nego su cijene nafte vrtoglavo pale i EU pribjegao uvođenju ograničenja na putovanja i zamrzavanju bankovnih računa te stvarnih gospodarskih sankcija.

"Sankcije kataliziraju razvoj, ali nisu njihov osnovni uzrok", objašnjava Rainer Seele, predsjednik Njemačko-ruske vanjskotrgovinske komore i šef Wintershalla, tvrtke kćeri BASF-a koja je više od dva desetljeća aktivna na ruskom tržištu. Ruski ministar gospodarstva Aleksej Uljukaev je za list "Vedomosti" nedavno govorio o tri krize koje zemlja trenutno mora savladati: strukturalnoj, cikličnoj i geopolitičkoj. Time su sankcije za njega na trećem mjestu.

I premijer Dmitrij Medvedjev je krajem siječnja naglasio da Rusija ima "čitav niz" velikih problema koji "nisu u direktnoj vezi s vanjskim utjecajima i promjenama cijena nafte". Jedna od osnovnih nevolja, rekao je bivši ruski predsjednik, je u tome da su u posljednjih 10-12 godina plaće u zemlji porasle brže nego produktivnost.

Protuakcije iz Moskve vode eksploziji cijena

Značenje ekonomskih sankcija EU-a koje traju tek pola godine ne bi dakle trebalo biti precijenjeno: Kuba, Sjeverna Koreja i Iran žive godinama i desetljećima s mnogo težim sankcijama. Većina gospodarskih sankcija, uvedenih 1. kolovoza a potom proširenih 12. Rujna, su ionako prilično pojedinačne: primjerice zabrana isporuke oružja kao i opreme za naftnu industriju.

Ono što je zaista bolno je samo ograničeni pristup europskom tržištu kapitala za neke velike banke i državne naftne koncerne i koncerne vojne industrije. Međutim upravo su ti koncerni na Zapadu izuzetno zaduženi i u što skorije vrijeme moraju platiti svoje kredite u milijardama ili ih refinancirati. I šef Vanjskotrgovinske komore Njemačke Volker Treier polazi od toga da će treći stupanj sankcija koje je EU uveo Rusiji svoje posljedice pokazati u ovoj godini.

No djelovanje protuakcija Moskve su već osjetili ruski potrošači. 6. kolovoza 2014. godine je predsjednik Vladimir Putin dekretom zabranio uvoz živežnih namirnica i poljoprivrednih proizvoda iz cijelog EU-a. Plan je bio da bi to trebalo imati bolne posljedice za europske poljoprivrednike i istodobno dati poticaj domaćim proizvođačima. Međutim, domaća poljoprivreda uopće nema kapacitet da bi profitirala od takvih protekcionističkih mjera. Rezultat: cijena hrane je znatno porasla. Razina inflacije bi, prema službenim prognozama, u proljeće ove godine mogla dostići 17 do 20 posto. Ipak, već u siječnju je rusko Državno odvjetništvo otvorilo istragu jer je ustanovilo porast cijena pojedinih roba i do 150 posto.