Satisfakcija i nada za žrtve Srebrenice

Iako je jedan nizozemski sud još prije tri godine donio sličnu presudu i pored toga što današnja presuda još nije pravomoćna, današnji dan bi morao naći svoje mjesto u euopskoj povijesti. Ova presuda je još jedan dokaz za kolektivno zakazivanje zapadne Europe u ljeto 1995. To je sudski potvrđena suodgovornost za najveći genocid u Europi od okončanja 2. svjetskog rata.

Da, nizozemske plave kacige snose izravnu odgovornost u najmanju ruku za ljude, koji su u srpnju 1995. iz nizozemske baze predani izravno u ruke Mladićevih vojnika. Neslavno ponašanje nizozemskog UN-bataljuna našlo je potvrdu u mnogim izvještajima. Pogrešna procjena i strašno zakazivanje oficira, njihova vojna arogantnost, propusti u komunikaciji i demonstrativno nedjelovanje. I sve to je precizno i detaljno zabilježeno.

Pa ipak je nizozemska vlada još 2003 godine pripisala sebi oslobađajujuću presudu. Nema govora o krivnji za masakr u Srebrenici, tvrdio je tadašnji nizozemski premijer Balkenende. Takvi istupu su bili i ostali skandalozni. Oni su pljuska u lice preživjelim članovima obitelji žrtava Srebrenice. Neke od majki još uvijek traže kosti muškaraca i dječaka, koje su nizozemski vojnici iz svoje baze u tzv. zaštićenoj zoni Srebrenici, direktno izručili krvnicima generala Ratka Mladića. Mnogi vojnici nizozemskog bataljuna "Dutschbat" marljivo su pomagali u odvajanju muškaraca od žena, iako je u tom trenutku bilo jasno da će muškarci i dječaci biti deportirani i ubijeni. To što su neki od nizozemskih vojnika, godinama prešućivali masakr, iako su bili njegovi svjedoci, cijeloj priči daje karakteristike posebne gorčine i cinizma.

Zakašnjela pravda

Druga presuda, kojom nizozemski civilni sud potvrđuje krivičnu sudgovornost Nizozemske, jest satisfakcija za članove obitelji bošnjačkih žrtava. U prvim reakcijama oni kažu kako se radi o zakašnjeloj pravdi i najavljuju nove žalbe. Oni imaju pravo i njihovo zadovoljstvo presudom potpuno je razumljivo. No, bilo bi pogrešno i nepravedno, ako bi ova neslavna uloga nizozemskih UN-vojnika skrenula pozornost s fatalne i izravne suodgovornosti drugih protagonista tragedije u Srebrenici.

I uloga bivšeg zapovjednika mirovnih snaga UN-a za bivšu Jugoslaviju Bernarda Janviera morala bi biti nepristrano i konzekventno ispitana. Francuski general je tvrdoglavo odbacivao zračne napade na nadiruće tenkove jedinica bosanskih Srba, iako su svi neophodni uvjeti bili ispunjeni: bio je to direktan napad na vojnike UN-a a Ratko Mladić je nemilosrdno prekršio ultimatum, koji mu je bio postavljen. Molbe za podršku iz zraka je general Janvier u danima neposredno prije osvajanja Srebrenice više puta odbio. Pitanjem odgovornosti francuskog generala bavila se i Istražna komisija po nalogu francuskog Nacionalnog parlamenta. Pritom se ispitivala teza, po kojoj su Bernard Janvier i Ratko Mladić tih srpanjskih dana 1995. postigli dogovor i to da ne bude zračnih napada a da zauzvrat budu pušteni na slobodu francuski vojnici, koji su se nalazili u rukama Mladićevih vojnika i plaćenika.

Potvrđene su informacije o pregovorima za puštanje na slobodu francuskih vojnika, ali oni su vođeni "drugim kanalima", rečeno je u završnom izvještaju. Pa ipak je poslije toga većina članova francuske Istražne komisije odbacila ovu tezu. Time je drugi put jedna zapadno-europska vlada u svoju korist donijela oslobađajuću presudu od suodgovornosti za slučaj Srebrenica. To je jedan od primjera koji pokazuju da u slučaju najvećeg zločina i genocida u Europi nakon 2. svjetskog rata još nije došlo do neovisne i sveobuhvatne konfrontacije s kolektivnim zakazivanjem tzv. međunarodne zajednice sa UN-om na čelu. Čak ni nakon važne presude u Nizozemskoj. Majke Srebrenice imaju dakle pravo i obvezu da i dalje traže istinu i pravdu.