Separatizam u Europi

Iako su se Španjolska, Rumunjska, Cipar ili Slovačka usprotivile kosovskoj neovisnosti, to protivljenje neće i ne može blokirati zajedničku politiku Europske unije prema mladoj državi. EU će pomoći Kosovu i financijski i u izgradnji državnih institucija. Pa ipak, navedene zemlje koje su protiv kosovskog otcjepljenja od Srbije sa zabrinutošću su ovih dana promatrale kako bivšu srbijansku pokrajinu priznaju SAD, Velika Britanija, Francuska ili Njemačka. Te se zemlje boje separatističkih stremljenja i na svom teritoriju. Takvih tendencija ima u cijeloj Europskoj uniji.

Jasne riječi njemačkog šefa diplomacije

Njemački ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier se početkom ovog tjedna doduše (baš kao i njegove kolege iz drugih članica EU-a) svim retoričkim silama potrudio da slučaj Kosovo ne probudi i neke druge separatističke duhove na Starom kontinentu. Njemački je šef diplomacije naravno svjestan da kosovski konflikt može biti instrumentaliziran. Zato je , kaže Steinmeier, u zajedničkom priopćenju Europske unije o kosovskom proglašenju jasno naglašeno...: "...da se ne dozvoljavaju promjena granica u Europi. Mi smo na papir stavili naše mišljenje o tome zbog čega je Kosovo poseban slučaj, a ne model za međunarodno pravo ili iskrivljeno tumačenje međunarodnog prava."

To su jasne riječi, ali riječi koje neće spriječiti separatističke pokrete u Europi da ono što se prije nekoliko dana dogodilo u Prištini (proglašenje neovisnosti) shvate kao signal za vlastiti marš k ostvarenju vlastite države. Šampanjac se na Kosovu nije ni popio, a već su se u Španjolskoj javili basijski aktivisti: ako već Albanci na Kosovu imaju pravo proglasiti neovisnost, došlo je onda i vrijeme za Baske, tvrde oni. Slične su izjave odaslali i radikalni Katalonci. A samo rijetki umjereni pripadnici katalonskog naroda, naprimjer Ignacio Asterloa iz Narodne stranke, upozorava: "Mi u Španjolskoj ne želimo proces balkanizacije."

Škotska, Belgija, Španjolska, Cipar...

Na posljedice tog procesa je prošlog ljeta upozorio i britanski premijer Gordon Brown. Njegova Radnička stranka je tada na izborima za škotski parlament izgubila od Škotske stranke za neovisnost Alexa Salmonda. Salmond je tada nakon izbora izjavio: "Po prvi put u škotskoj političkoj povijesti u situaciji smo u kojoj je moguća i neovisnost, odnosno nacionalna sloboda." U srijedu (20.2.2008.) Salmond je otišao i korak dalje: on je rekao kako bi otcjepljenje Škotske od Engleske značilo da "London tim korakom gubi neraspoloženog cimera, a dobiva dobrog susjeda". Separatizam u Europi je široko rasprostranjen fenomen: radikalni Flamanci u Belgiji zahtijevaju podjelu zemlje, odnosno ukidanje sadašnjeg saveza s Valoncima. Oni su razvoj na Kosovu sigurno shvatili kao ohrabranje za vlastite ambicije. Tek ostaje za vidjeti što će se u Belgiji dogoditi: u ožujku će se u Bruxellesu ponovno pokušati formirati vladajuću koaliciju.

Rumunjska i Bugarska na svome nacionalnom državnom teritoriju "udomaćuju" i brojne manjinske zajednice Mađara i Turaka. Obje zemlje za brigama gledaju što će se dogoditi među nacionalnim zajednicama i hoće li njihov suživot biti moguć i ubuduće. Na Cipru je sve jasno: zašto i Turci na sjeveru otoka ne bi imali pravo na vlastitu državicu? I zašto bi oni morali podržati ideju ujedinjenja s grčkim dijelom Cipra?

Balkane, Balkane moj...

Na Balkanu su jazovi ipak najdublji. U Makedoniji je Europska unija u posljedni čas spriječila izbijanje rata između tamošnjih Albanaca i slavenskih Makedonaca. Nakon odvajanja Kosova ne postoji više ni puno argumenata za prisiljavanje Srba, Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini na suživot u jednoj umjetnoj državnoj tvorevini. Proces balkanizacije bi se mogao nastaviti.

Kad Europska unija u ovim danima i mjesecima "stenje" i žali se kako je život težak i kako Unija teško funkcionira s postojećih 27 zemalja članica (uskoro i s Hrvatskom kao 28.) vrijeme se da si europski političari postave jedno jednostavno pitanje: mogu li oni uopće zamisliti kako će stvari izgledati u Europskoj uniji za 38 zemalja članica?