Sjećanje na ubijene Nijemce u Vojvodini
21. lipnja 2011
Frajburški nadbiskup Robert Zollitsch sjedi u dvorištu jedne male kuće u Bačkom Gračacu, selu koje se prostire istočno od Dunava. "Stara kruška još stoji", opaža ovaj 72-godišnji svećenik. " Tu je još rasla loza, ali nje više nema". Današnji vlasnik kuće, Srbin, pokazuje zarastao bunar, nudi gostu da proba trešnje.
Sjećanja, koja su se pri tome budila kod Zollitscha a koji je tu 1938. rođen, sežu unazad šest i pol desetljeća. Sve do 1945. on je kao dječak živo sa svojom obitelji u ovoj kući, u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji. Bački Gračac se tada još zvao Filipowa i stoljećima je bio domovina pretežito katoličkim folksdojčerima, Podunavskim Švabama. Ali 1. travnja 1945. počela je depotacije u logor, kasnije bijeg u Mađarsku i onda novi početak u Njemačkoj.
Unutarnje smirenje
No prošlog petka (17.06.2011.) radilo se prije svega o bolnim sjećanjima na 25. studenog 1944. Crvena armija potjerala je njemačke okupacijske snage, nakon nje je došla jugoslavenska Narodno-oslobodilačka armija s Titom na čelu. Tog dana u studenom ova je vojska počinila najveći masakr u cijeloj regiji, ubivši najmanje 212 muškaraca starih između 16 i 60 godina. Među njima je bio i Zollitschev tad 16-godišnji brat Josef.
"U našim ušima još uvijek odzvanjaju pucnjevi od 25. studenog 1944 .", rekao je njemački nadbiskup, i dodao da uvijek mora misliti na svog tada 16-godišnjeg brata. Ali za njega je sada umirujiće znati da je brat u božjim rukama i da nije zaboravljen te da on svoje mjesto ima ne samo u srcu nadbiskupa već i tu sada, u sjećanju drugih. Za Zollitscha to znači veliko unutarnje smirenje i svojevrsno okončanje jedne faze tugovanja koja je dugo trajala.
Robet Zollitsch je bio svjedokom dok su partizani pokupili civile iz njihovih kuća te ih pucnjevima i udarcima istjerali iz sela. 212 ih se nikad više nije vratilo. Na obližnjoj livadi, muškarci su iskopali jame - vlastite grobove. Ubojice su ih mučili, izudarali do smrti, zakopali - nasred polja. Desetljećima tamo nije bilo nikakvog križa, nikakvog kamena, nikakvog natpisa koji bi podsjećao na mjesto zločina.
Bezimeni dobili ime
Sad ipak, nakon što su o tome dugo vođeni razgovori s općinom, na livadi stoji križ u znak sjećanja. Nadbiskup Zollitsch je blagoslovio križ, a stotine ljudi koji potječu iz tadašnjeg sela Filipowe bili su nazočni. Došli su iz Njemačke, Austrije, Mađarske ali i iz drugih zemalja. Mnogi svjedoci događaja ali i njihovi potomci. Više od 500 ljudi. Bio je to trenutak tuge i oproštaja. "Danas konačno, konačno mogu pokopati svog oca", kaže jedna 80-godišnja žena obučena u crno. "Na to sam cijelo vrijeme čekala". Ona je posljednja iz obitelji, njena braća i sestre su svi umrli.
Među njima sjedi Robert Zollitsch, ali ne kao frajburški nadbiskup, ne kao predsjednik Njemačke biskupske konferencije. On je ovdje tek tugujući brat.
"To da smo tu postavili križ, to je uistinu trenutak velikog unutarnjeg olakšanja", naglasio je Zollitsch i dodao da su time beizmeni mrtvi dobili svoje obilježje i svoja imena. Pod znakom križa, kaže njemački nadbiskup, se pokazuje da za kršćane smrt nije kraj.
"Nema vjerskih ratova"
Za mnoge se tada, postavljalo pitanje: Gdje bio bog u tom stravičnom trenutku? Zollitsch govori o utjesi u molitivi. I o križu koji sad stoji na polju između Bačkog Gračaca i susjednih Odžaka. "To nije znak osvete ili odmazde, već znak pomirenja i izazova za budućnost. Podsjeća nas na ubijene i istovremeno govori: Činite sve što možete, da se takvo što nikad više ne ponovi".
"Mi Podunavski Švabe", upozorava Zolltisch u svojoj molitvi, "uvijek smo bili ljudi, pioniri, koji su gradili mostove". Stoga su mnogi nakon mise i zajedničkog ručka, baš kao i sam nadbiskup, posjetili svoje nekadašnje kuće i razgovarali sa srpskim stanovnicima. "Ljudi koji danas tu žive bili su protjerani s nekih drugih mjesta pa su se naselili ovdje", kazao je Zollitsch.
Ipak, uz svo sjećanje na tužni dan treba gledati u budućnost. Episkop Srpske pravoslavne crkve iz Novog Sada Irinej također je sudjelovao na ovoj svečanosti.
"Ja sam duboko uvjeren da danas nema religijskih ratova - kada se oni tako legitimiraju, to je samo zalouptreba naziva", naglašava Irinej. On smatra da vjerski ratovi po definiciji nisu mogući, jer tamo gdje je rat, tamo nema boga.
Dvojica su se biskupa pred križem srdačno zagrlila. Sukobi iz proteklog desetljeća na Balkanu ne smiju više razdvajati vjere, naglasili su obojca.
Autor: Christoph Strack/ S. Kobešćak
Odg. ur.: Z. Arbutina