Slaba točka sporazuma o Siriji: rivalstvo Turske i Irana

Rusija, Turska i Iran su na trilateralnom susretu u Moskvi 20. prosinca potpisale deklaraciju koja bi mogla dovesti do mira u ratom razorenoj Siriji. Najvažniji dio te deklaracije jest da predviđa mogućnost i nametanja tog plana na samom terenu. To ovu deklaraciju čini bitno različitom od svih prethodnih jer su ove tri zemlje najvažniji čimbenici u Siriji.

Naravno, da su u pregovorima sudjelovale i Sjedinjene Američke Države, dogovor bi to stavilo na posve drugu razinu. Budući predsjednik Trump već šalje Rusiji pomirujuće poruke kada je riječ o Siriji, ali i uloga SAD-a u tom sukobu je manja nego što je bila prije godinu dana. Isto vrijedi i za Saudijsku Arabiju koja je doslovce zaglavila u blatu Jemena.

Osam točaka deklaracije

Prije nego što se pozabavimo detaljima, treba utvrditi dvije ključne činjenice. Prvo, međunarodni odnosi snaga su se uvelike promijenili od trenutka kada je rat u Siriji počeo 2011. To utječe na postupke svake od tih zemalja. Kao drugo, vojni odnos snaga u Siriji izuzetno utječe na smjer u kojem se razvija ovaj sukob. To znači i da se mijenjaju pozicije, o čemu ćemo kasnije.

U ovoj fazi, makar se čini kako nema sukoba interesa između Rusije, Irana i Turske u Siriji, svaka od tih zemalja ovu deklaraciju vidi s gledišta vlastitih prioriteta. Ali to i ne znači da je rat time završen.

Deklaracija sadrži osam točaka. Između ostalih, njome se te tri zemlje obvezuju poštivati suverenitet, neovisnost, jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost Sirije. Objavljuju i svoje uvjerenje kako nema vojnog rješenja sukoba u toj zemlji, dopuštaju dragovoljnu evakuaciju civila i organizirano povlačenje naoružanih pobunjeničkih snaga iz istočnog dijela Alepa, žele provesti prekid paljbe u širokim razmjerima i nastavak upućivanja humanitarne pomoći. Žele olakšati i biti jamac za budući sporazum koji bi vlada Sirije trebala postići s oporbom, a tu je i nakana zajedničke borbe protiv takozvane Islamske države i Fronte Nusra (ogranak Al Kaide u Siriji koji je ove godine promijenio ime u Fatah al Sham Fronta). Prije svega, žele prekinuti njihov utjecaj na naoružane oporbene skupine u Siriji.

Ključni dijelovi sporazuma

Sukob u Siriji se ne može riješiti vojnom silom. Nužno je postići politički dogovor. Ali na terenu je uspostavljena veoma složena mreža savezništva, što također utječe na razvoj sukoba. Utjecaj Rusije i Irana je mogao promijeniti odnos snaga u Alepu, ali sad je na redu samozvani glavni grad IS-a, Raka. Naravno, sirijske snage bi mogle prirediti iznenađenje i također krenuti na strateški važno uporište IS-a na sjeveru, al-Bab.

Iran i Rusija mogu biti nesložni u mnogim stvarima, ali su svakako složni u tome kako njihovu vojnu prednost trebaju pretvoriti u politički uspjeh i jednom zauvijek okončati raspravu o vladavini Asadovog režima u Siriji. Osim toga, obje ove zemlje oporbene snage u provinciji Idlib smatraju "neprijateljima" i čak "dugoročnim rivalima" njihovom utjecaju.

Bez Turske osvajanje pokrajine Idlib bi moglo potrajati vrlo dugo. Zato trebaju podršku Ankare. Utoliko i uloga Turske na ovim pregovorima nadilazi njezinu operaciju "Štit Eufrata" kojom želi očistiti svoje granično područje u Siriji od snaga IS-a i ograničiti teritorijalne pretenzije Kurda. Teheranu i Moskvi je važno imati Tursku za stolom prije svega zbog njezinog utjecaja na sirijsku oporbu.

Ali i Ankari je problem što Fronta Nusre tijesno surađuje s ostalim oporbenim oružanim snagama u pokrajini Idlib što bi moglo značiti da bi stavljanje tog područja pod nadzor moglo potrajati mnogo duže nego osvajanje Alepa. Već brzo ćemo vidjeti u kojem smjeru će se stanje razvijati. Turske snage su već počele širiti svoje akcije protiv Fronte Nusre u samoj Turskoj, a nastavak tih operacija će biti dobar znak što je dogovoreno.

Natjecanje Irana i Turske za utjecaj u regiji

U deklaraciji iz Moskve nisu spomenute niti Kurdska demokratska unija (PYD), ali niti šijitski pokret Hezbolah. One su vrlo važne za Tursku, odnosno za Iran iz posve različitih razloga. Dobro su poznate turske tvrdnje kako je PYD teroristička organizacija, a Kurdi su se od 2014. uvelike mogli pouzdati u pomoć Sjedinjenih Država. Naznake kako se Washington želi povući iz tog sukoba nisu dobre vijesti za njih. Naravno, kratkoročno ova deklaracija neće utjecati na PYD, ali dugoročno bi mogla značiti promjenu odnosa moći na terenu.

Bolna točka ovog trilateralnog sporazuma je rivalstvo između Turske i Irana. Zapravo, turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Çavuşoğlu je ipak spomenuo Hezbolah na konferenciji za novinare i to je važna poruka. Jer Turska se nipošto ne osjeća ugodno što Iran u sukobu u Siriji podržava niz naoružanih milicija. U ovom trenutku je u ime regionalne ravnoteže pokazala nužnost pomirenja. Usprkos različitim mišljenjima, vrlo važna je ova suradnja Turske i Rusije i Rusije s Iranom. Ali to se ne može reći i za odnose Irana s Turskom. Utoliko je slaba točka ovog sporazuma rivalstvo Turske i Irana koje se očito nastavlja.

Serhat Erkmen je djelatnik Instituta Turska 21. stoljeća gdje je na čelu odjela za Bliski istok i Afriku. On predaje i na Sveučilištu Ahi Evran u turskom gradu Kıršehiru.