Sloboda medija i njezine granice

Negdje su informacije opasno curile, što je predstavljalo prijetnju za nacionalnu sigurnost. Tako je ministar pravosuđa SAD-a Eric Holder opravdao odluku njegove vlade o nadzoru novinara agencije Associated Press (AP). Washington je prikupljao podatke o telefonskim razgovorima da bi pronašao informante novinara. To je podiglo prašinu u novinarskom cehu - i u Njemačkoj. Njemačko novinarsko društvo DJV tu akciju naziva "napadom na slobodu medija". Jer bez - često anonimnih - izvora istraživačko je novinarstvo nemoguće. Stručnjaci međutim smatraju da je malo vjerojatno da bi njemačke vlasti mogle posegnuti za sredstvima kojima se poslužila američka vlada.

Što je "sigurnosno relevantno"?

"To je u Njemačkoj u tom obliku nezamislivo", kaže za DW direktor Novinarskog društva Berlina i Brandenburga Michael Rediske i dodaje da Savezni ustavni sud, kao čuvar Ustava u kojemu je zajamčena medijska sloboda, upravo medijske slobode smatra vrlo važnima. To se može vidjeti na primjeru presude u slučaju "afere Cicero". Uredske prostorije magazina Cicero su 2005. bile pretresene jer je objavio članak s informacijama iz jednog povjerljivog spisa. Magazin je podnio tužbu zbog racije i dobio proces.

U odnosu vlasti prema medijskim slobodama u SAD-u međutim važnu ulogu igra strah od terorizma i terorističke opasnosti, smatra medijski stručnjak Wolfgang Donsbach s Tehničkog Sveučilišta u Dresdenu. On dodaje da nije legitimno što vlade u takvim situacijama koriste sredstva poput nadzora novinara, ali da ti postupci i nisu sasvim nerazumljivi.

Pri opravdavanju takvih akcija često se pojavljuje - kao i u slučaju AP-a - termin "sigurnosno relevantne informacije". Argument, koji Rediske ne prihvaća. On sjedi i u Upravnom odboru njemačke sekcije Reportera bez granica: "Kad se radi o tome da se spriječi zločin, novinari će biti toliko razumni da određene informacije ne objave. Ali neku informaciju jednostavno kategorizirati kao 'sigurnosno relevantnu' je poznata igra sigurnosnih vlasti."

Telefonski poziv glasnogovornika nije napad na medijske slobode

Kad novinari u Njemačkoj nešto saznaju od onih koji čuvaju tajne, odnosno od osoba koje imaju pristup povjerljivim informacijama, onda to u načelu ne smiju objaviti, pojašnjava Rediske. Kažnjivim se u tom slučaju smatra možda tek informant, zbog čega on često želi ostati anoniman.

Kritično za novinare može postati kad od informanata zahtijevaju da im ustupe dokumente. "To bi se moglo ocijeniti kao poticanje na izdavanje tajne i stoga je kažnjivo. Granicu između pukog primanja dokumenata i nagovaranja je teško povući", ističe Rediske i dodaje da bi novinare trebalo bolje zaštititi po tom pitanju.

Nadzor i racije su jedna stvar. Pokušaj utjecanja na izvještavanje je druga stvar. Uvijek iznova dolazi do slučajeva u kojima glasnogovornik političara ili sami političari nazovu redakcije kako bi promijenili određeni izvještaj ili potpuno spriječili da se objavi.

Medijski stručnjak Donsbach u tome ne vidi napad na slobodu medija. "Jedino postoji opasnost za slobodu medija kad netko na novinare vrši pritisak, a da se to ne smije tematizirati." To u Njemačkoj međutim nije slučaj, kaže Donsbach i dodaje da takvi pokušaji u ovoj zemlji vrlo brzo postanu javni te se onda na odgovarajući način i raspravlja o njima. Rediske međutim smatra da i predstavnici medija snose određenu odgovornost, jer ukoliko podlegnu takvom pritisku, onda su loši novinari, kaže on.

Njemačka na 17. mjestu

Na Indeksu slobode medija, koji svake godine objavljuju Reporteri bez granica, Njemačka se trenutačno nalazi na 17. od ukupno 179 mjesta. Na vodećim mjestima se nalaze skandinavske zemlje u kojima postoji još bolja zaštita informanata, napominje Rediske. Sjedinjene Američke Države su na 32. mjestu, među ostalim i zbog nedovoljne zaštite informanata. "Suci u toj zemlji novinare osuđuju čak i na zatvor ukoliko ne žele odati svoje informante", ukazuje Rediske.