Slovensko selo preplavljeno izbjeglicama

Uobičajeno pitanje: što je najveći problem pomagačima u prihvatnom centru u Dobovi? Nedovoljno hrane, nestrpljivost izbjeglica ili možda policijska birokracija? Ali od Simone Potočar ne stiže uobičajen odgovor: „Zapravo su to građani koji žele pomoći, koji misle da donacije mogu tek tako donijeti i podijeliti izbjeglicama. Zamislite kakva gužva nastaje kada dvije tisuće ljudi čeka, a dijeli se samo sto čokolada.“

Ne, bez reda to ne ide. Masu ljudi jednostavno je teško kontrolirati. Narančasti prsluk, gumene rukavice, zaštitna maska preko usta – mlada volonterka iz slovenske humanitarne organizacije „Adra“ djeluje vrlo profesionalno. „Najprije pokušavamo svim ljudima dati dovoljno hrane. Ukoliko ovdje ostaju duže, onda i odjeću“, kaže Potočar. Iza nje su nagomilani paketi s vodom – Slovenija, mala članica Europske unije, od prije nekoliko dana koristi hranu iz državnih rezervi. Prethodno su, kaže Potočar, izbjeglice dobivale pomoć samo od humanitarnih organizacija.

Šatori, smeće i dim

Inače uspavano mjesto Dobova na slovensko-hrvatskoj granici postalo je dio tzv. „balkanske rute“. Otkako je Mađarska zatvorila granicu s Hrvatskom, izbjeglički val krenuo je u novom smjeru. A od ovog utorka, Slovenija je iznenada odobrila i direktan promet vlakova s izbjeglicama iz Hrvatske. Nagurane na prozorima vlaka, izbjeglice se osmjehuju i mašu. Cilj je – brzo se registrirati u Sloveniji, a zatim ponovo ući u vlak na stanici u Dobovi – ovoga puta u pravcu Austrije.

Neki od njih upravo u prihvatilištu u Dobovi moraju napraviti dužu pauzu. Jedna zapuštena zgrada u blizini stanice prenamijenjena je za smještaj izbjeglica. Smeće koje izbjeglice ostavljaju pokriva gotovo svaki milimetar površine. Na svim stranama su mali šatori. Obavija ih tamni dim logorske vatre. Grupa mladih ljudi sjedi gusto zbijena s pametnim telefonima u rukama – besplatni bežični internet radi upravo na tom mjestu. Dvoje djece igra se sa starim kišobranima. Osmjehuju se za kamere koje ih snimaju. Mnoga djeca ne doživljavaju surovu stvarnost onakvom kakva je.

Tu je i veliki broj policajaca, kao i nekoliko vojnika – slovenska vlada nedavno je angažirala i vojsku. To pokazuje da bi situacija svakog trenutka mogla izmaći kontroli. Iz jednog drugog prihvatnog centra u Dobovi stigle su vijesti o sukobima. Na video-snimci koja kruži na internetu, vide se izbjeglice kako bacaju kamenje na pripadnike snaga sigurnosti koje se skrivaju iza štitova. Mnogi novopridošli nemaju razumijevanja za to što Slovenija ne odustaje od registracije, čime odugovlači njihov put. Neki od njih na Facebooku vuku radikalne paralele: slovenske prihvatne centre uspoređuju s Guantanamom ili koncentracijskim logorima.

Čekajući poziv za ukrcavanje

Nastaviti put – to je jedina želja tih ljudi. U prihvatilištu na stanici u Dobovi nastaje burno komešanje kada se začuje glas da je vlak na austrijskoj granici spreman. Užurbano grabe naprtnjače i zovu djecu. Lažna uzbuna. Ali uskoro će i ti ljudi nastaviti putovanje prema Njemačkoj. „Vlakovi najčešće idu do graničnog prijelaza Šentilj“, objašnjava jedan od službenika željeznice. Dok razgovaramo, stiže vijest da i Austrija želi podići ogradu na granici, kao i da spor te zemlje s njemačkom saveznom državom Bavarskom poprima sve oštriji ton.

Zato ovdje nitko ne zna hoće li se nastaviti željeznički promet između Hrvatske i Slovenije i dalje prema Austriji. „Uh, to bi olakšalo situaciju“, kaže Simona Potočar, „i za vladu, i za ovo mjesto i prije svega za dobrovoljce koji pomažu, koji onda ne bi morali danonoćno biti na raspolaganju po ovoj zimi.“ Mlada volonterka ovdje je šesnaest sati dnevno, neprestano u pokretu. Nakratko sjedne da pojede juhu koja se odavno ohladila – a onda joj ponovo zazvoni telefon.