Slučaj Weinmüller: novi skandal s otetim umjetninama?
1. lipnja 2014"Sve je uništeno u bombardiranjima" - taj lapidarni odgovor nije imao spreman samo Hildebrandt Gurlitt kad su ga američki vojnici ispitivali o njegovoj djelatnosti za vrijeme vladavine nacista u Njemačkoj. Tako su i mnoge njegove kolege pokušali "oprati ruke" od odgovornosti za trgovinu s umjetninama otetima od židova. Kao jedan od četiri glavna "trgovca" Hitlerovog muzeja u Linzu Gurlitt je imao izvrsne veze s nacističkom vrhuškom. Njegov minhenski kolega Adolf Weinmüller je, međutim, bio puno krupnija riba. On je svojevremeno postao utjecajni monopolist za aukcije djela iz židovskih kolekcija. Katalozi njegove aukcijske kuće iz tog vremena su - zahvaljujući jednom pilot-projektu - sada objavljeni na internetu u sklopu datoteke Lost Art.
Ambicije uvjerenog nacionalsocijalista
Weinmüller je stupio u nacionalsocijalističku stranku (NSDAP) već 1931. Taj uvjereni nacionalsocijalist s ambicijama za drušveni uspon imao je velike planove. Kao trgovac umjetninama u početku je bio sitna riba, otkrila je Meike Hopp iz Središnjeg instituta za povijest umjetnosti: "Od 1921. je imao jednu galeriju za trgovinu umjetninama. Ali o razdoblju između 1921. i 1933. ne znamo gotovo ništa".
Meike Hopp je doktorirala na Weinmülleru i vodila je projekt objavljivanja njegovih poslovnih knjiga na internetu. "Od 1933. je njegova karijera doživjela vrtoglavi uspon, prije svega time što je došao na čelo 'Udruge njemačkih trgovaca umjetninama i antikvitetima'. Nakon toga je imao ogroman utjecaj na isključivanje židovskih trgovaca umjetninama tako što se kao vještak Međunarodne trgovačke komore izjasnio protiv toga da židovski trgovci dobiju licencu za aukcije." Adolf Weinmüller na taj je način imao odličan pregled nad time koje galerije će izgubiti licencu i tako je beskrupulozno profitirao od "arizacije" trgovine umjetninama. Već krajem 1938. - nakon Kristalne noći - svih 628 židovskih trgovaca umjetninama na području njemačkog Rajha bilo je isključeno iz trgovine, a 1936. godine osnovana Aukcijska kuća Adolf Weinmüller postala je prva adresa u branši. Jedna od njezinih najboljih mušterija bio je nacistički glavešina Martin Borman koji je imao zadatak kupovati vrijedna djela za Hitlerovu privatnu zbirku.
Gurlitt prema Weinmülleru tek sitna riba
U kratkom roku se Weinmüller domogao ogromnog bogatstva. U Beču je preuzeo "ariziranu" židovsku aukcijsku kuću Kende i otvorio u njoj svoju ispostavu. Lista umjetnina koje je saveznička jednica "Monument Men" konfiscirala u njegovim aukcijskim kućama je obuhvaćala 34.500 objekata. Gurlitt je prema njemu bio tek sitna riba, kaže Meike Hopp: "Znamo onu listu od tri stranice koju je Gurlitt dobio od saveznika, od Collecting Pointa. A kod Weinmüllera se radi o čitavom registratoru s takvim listama. Uopće se ne mogu pojmiti razmjeri fundusa koji je imao 1945. godine u svom skladištu. I na njemu je izgradio svoj poslijeratni biznis."
Ti razmjeri postaju malo jasniji sada kada su objavljene poslovne knjige Weinmüllerove aukcijske kuće iz razdoblja od 1936. do 1943.: u njima je u 93 kataloga evidentirana 51 aukcija i od kraja prošlog tjedna ona je vidljiva za sve na stranici Lost Arta - sa svim podacima o prodanim djelima. Uz samo jednu iznimku, objašnjava Meike Hopp: "Za nas je bilo samorazumljivo da ne objavljujemo imena kupaca na internetu kako bismo izbjegli moguća vrijeđanja i napade.
"Ne želim imati leševe u svom podrumu!"
Povjesničarka umjetnosti Meike Hopp već je istražujući za svoj doktorski rad naišla na kompromitirajući materijal, ali činilo se da su poslovne knjige uništene. Utoliko je vrijednije bilo kasno otkriće aukcijskih kataloga, koje se može zahvaliti slučaju: povijesni papiri pronađeni su u jednom olovnom ormaru klimatizacijske tehnike. "Bili su to svezani zamotuljci. A onda vidite da na njima stoji 'Gestapo'. Od toga se naježite."
Odluka Kathrin Stoll kćeri Rudolfa Neumeistera (rođenog 1929. godine), koji je 1958. godine kupio visoko zaduženu aukcijsku kuću Weinmüller, da pronađene dokumente odmah preda znanstvenicima i dozvoli da se objave na internetu može se tumačiti kao izraz svijesti o demokratskoj odgovornosti poslijeratne generacije: "Nismo htjeli oklijevati. Niti jedan jedini dan jer smo znali da svakoga dana može umrijeti još jedan nekadašnji židovski vlasnik koji ima pravo da mu se vrate njegove umjetnine. Znali smo da odmah moramo izaći s time u javnost - drukčije nego što je to bilo u slučaju Gurlitt, gdje se dvije godine šutjelo."
Uwe Hartmann, šef koordinacijskog ureda za istraživanje porijekla umjetnina, skida zato kapu pred Kathrin Stoll: "Njezin stav pokazuje da je to možda i pitanje različitih generacija. Ona mi je uvijek govorila: 'Ne želim imati leševe u svom podrumu'".