Smrt u doba korone: „Nitko ne smije umrijeti sam“

„Mi se nismo smjeli voziti u kolima Hitne pomoći, nismo smjeli ući u kliniku. Nije nam bilo moguće razgovarati s liječnicima. To je za mene bilo jako okrutno." Silke Kleibömer dobro se sjeća tog dana, tjedan dana prije smrti njezinog oca, u odjelu za intenzivnu njegu u njemačkoj saveznoj pokrajini Sjevernom Porajnju i Vestfaliji. Na njegov 73. rođendan, 28. travnja, bilo mu je tako loše zbog oboljenja pluća da je morao odmah u bolnicu. On je godinama morao primati kisik.

U toj prvoj fazi korona-krize bolnice i domovi za starije i nemoćne su ograničili posjete. Nakon ublažavanja mjera u ljeto ponovo su djelomično uvedene zbog povećanja broja zaraženih. Savezna vlada i savezne pokrajine su sada odlučili: rizične skupine u bolnicama, staračkim domovima i ustanovama za invalide bit će zaštićene, ali to ne smije dovesti do „njihove potpune socijalne izolacije". Tu bi trebali pomoći brzi testovi.

Ograničenja se ne odnose samo na zaražene koronavirusom, nego i na pacijente poput Heinz-Jürgena Kleibömera. On se užasno plašio, kaže njegova kći: „Osjećao je da će to biti njegovo zadnje putovanje." U bolnici je dijagnosticirana upala pluća. Komunikacija s ocem putem mobitela bila je skoro nemoguća, prisjeća se Silke Kleibömer: „Razgovarali smo jednom dnevno po 10 do 20 sekundi."

„Nitko ne smije biti sam"

Posjeti su na odjelu za intenzivnu njegu bili mogući, ali samo jedna osoba dnevno po sat vremena. No osoblje je obitelji izašlo u susret. Pa tako i 5. svibnja kada je otac bio na umoru. Supruga, kćeri, unuci – njih petero je sjedilo uz samrtnu postelju. „Tata je čekao. Mi smo ga svi mogli otpratiti. To možemo zahvaliti ljudima na bolničkom odjelu. Mi to u stvari nismo smjeli." Liječnik je rekao da svaki kolega o posjetima odlučuje sam. Da se sve događalo dan kasnije, možda ne bismo smjeli biti nazočni. Otac je umro mirno i brzo, kaže Silke Kleibömer.

Nije poznato koliko je osoba zaraženih covidom-19 u Njemačkoj umrlo u bolnici ili staračkom domu. Institut Robert Koch (RKI) procjenjuje da je u tim ustanovama umrlo oko 4.500 osoba, ali za oko 40 posto smrtnih slučajeva nedostaju podaci o mjestu smrti.

„Nitko ne smije umrijeti sam. Nitko me bi trebao, ako mu je loše, biti sam", kaže direktor doma za starije i nemoćne Raphael Maria Kloeppel: „Ljudskost mora biti zajamčena. Bez obzira na koronu, ustanova se može zaštititi." Kloeppel je direktor Caritasovog doma St. Elisabeth sa 164 mjesta. U proljeće i u rujnu bilo je zaraženih koronom među njegovateljima i stanarima doma. Oni su bili smješteni na izolirani odjel i širenje virusa je zaustavljeno. Oboljelo osoblje se oporavilo, kao i većina stanara. No pet osoba je umrlo, većina ih je već imala druge bolesti.

"Moja majka se rasplakala"

Detlev Jacobs gleda fotografiju svoje pokojne majke Renate Jacobs i kaže: „Moja majka je bila puna života, rado se smijala, išla je na ples i družila se s ljudima." Ona je bila cvjećarka i imala četvero djece. Zbog demencije je tri godine živjela u Caritasovom domu u Koblenzu.

Zabrane posjeta u ožujku za obitelj Jacobs su bile „jako loše vrijeme", prisjeća se sin. Kontakt je prekinut, a Renate Jacobs se zbog demencije nije mogla sporazumijevati telefonski. Nakon više od dva mjeseca Detlev Jacobs ju je ponovo smio posjetiti, i to pod punom zaštitnom opremom. „Moja majka se rasplakala. I meni je bilo tako. Tada smo najprije neko vrijeme plakali."

On kaže da se njegova majka osjećala prepuštena sama sebi, jer nije mogla shvatiti tu situaciju. Njezino stanje se pogoršalo, mogla je još manje govoriti i kretati se. Ljeto je donijelo opuštanje, zajedničko vrijeme u vrtu, bez maski. Sve je bilo gotovo kao normalna svakodnevica.

"Kada sam došao, bila je mrtva"

Sredinom rujna Renate Jacobs je dobila koronu i bila stavljena u izolaciju. Liječnik je kontaktirao obitelj i rekao da je stanje kritično, ali stabilno. Riječ „stabilno" je umirila Detleva Jacobsa. Njemu najprije nije bilo jasno da majku smije posjetiti i u izolaciji. Kada je to doznao, htio je odmah 22. rujna k njoj. Ali: „Kada sam došao, bila je mrtva." On bi vrlo rado želio da je prije nego što je umrla mogao držati njezinu ruku i razgovarati s njom. Reći joj da ju voli.

Za njegovog brata je majčina smrt posebno gorka. On živi u jednoj zajednici za invalide i sam pripada u rizičnu skupinu, pa nije smio napustiti svoju ustanovu. Majku nije vidio od veljače. Vijest o njezinoj smrti ga je „totalno šokirala".

Državna žalost?

Njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier inicirao je komemoraciju za umrle i njihove članove obitelji i prijatelje. „Korona-smrt je usamljena smrt", rekao je i dodao da često nedostaje oproštaj od dragih ljudi, da su mu mnogi članovi obitelji pričali o svojim duševnim mukama. No komemoracija neće biti prije proljeća.

Detlev Jacobs to smatra dobrom idejom. U statistikama su mrtvi samo brojke. On kaže da bi se službenom komemoracijom ljudima pokazalo da se iza brojki kriju ljudske sudbine. I Silke Kleibömer se slaže s tim. Ona kaže da mnogi potiskuju pomisao na smrt i žalost: „Ono čega se plašim, to potiskujem. Vjerujem da je to veliki problem društva."