Sport u kojem je cijeli svijet igralište

Brzo i vješto poput mačke skače Alex preko zida. Alex je «tracer» ili «traser». Tako se zovu sportaši koji se bave parkourom. U slobodnom prijevodu to je netko tko krči puteve. Oni koji se bave parkourom baš to rade. Oni traže nove puteve, izvan zacrtanih. Pritom treba što brže i ekonomičnije svladati prepreke. Nije važno na kojoj su one visoke – penjati se između petog i desetog kata neke zgrade ili onda skakati s krova na krov, tako nešto je besmislica, smatra Alex Lorenz iz Leipziga.

«Kao prvo, to ne funkcionira, a kao drugo, to bi bi puno dulje trajalo nego da se ide po zemlji, jer se čovjek prvo mora popeti. A to nije bit parkoura: on se radi uglavnom na zemlji. Treniraju se određeni pokreti, pritom se koriste osobitosti terena, zidovi i sve moguće. Često se takve stvari na velikim visinama rade za video-spotove: izmonitra se nekoliko skokova na krovove i tako se spoji jedan put.»

Sport za čitavo tijelo

Alex ima 22 godine i dugo se vremena bavio borilačkim sportovima. Na jednom workshopu prije otprilike godinu i pol dana, upoznao se s parkourom i odmah se oduševio.

«Taekwando je jako orjentiran na noge, a ruke i gornji dio tijela se malo koriste. U parkouru se stvarno koristi sve: gornji dio tijela, ruke, ramena, noge i muskulatura trupa. I baš me to fascinira. To je naporan trening a još je i zabavan.»

Zajedno s prijateljima Alex trenira 4 do 5 puta tjedno. Ponekad rade i veće skokove, ali uvijek žele biti temeljito pripremljeni. Jer nepripremljeni skokovi mogli bi imati fatalne posljedice:

«Mi stvarno sve detaljno pregledamo. Prije nego što se negdje popnemo, sve isprobamo dolje na sigurnome. I tek kada smo sigurni da je sve ok, penjemo se.»

Kolijevka u predgrađu Pariza

Parkour je izmislio još 80-etih godina Francuz David Belle. On je prakticirao novi način kretanja u Lisseu, jednom pariškom predgrađu. Otamo se ta vrsta sporta proširila po čitavom svijetu. I u Njemačkoj je u međuvremenu stvorena Udruge parkoura. Njezina predsjednica Sandra Hess je bivša svjetska prvakinja u karateu slobodnim stilom i od 2004. je fascinirana parkourom. Ona drži workshopove i pokušava etablirati tu neobičnu i još nepoznatu vrstu sporta u Njemačkoj.

«Mi pokušavamo dati parkouru određenu strukturu, tako da svatko tko ima interesa zna gdje se može obratiti. Trudimo se osnovati klubove i obučiti trenere. Pokazati kako se što radi, kako se trenira», objašnjava Sandra Hess.

Na workshopove o parkouru dolaze zainteresirani iz svih slojeva društva. Za taj sport ne traže se nikakve posebne sposobnosti, ali je, naravno, od koristi prethodno bavljenje nekim sportom. No to ne znači da je trenirati parkour lako:

«Na početku je, naravno, taško preskočiti neki zid. To se, naravno, trenira kao u svakom sportu. Što se to češće radi, to bolje funkcionira. Naravno, potrebno je imati puno strpljenja, puno treninga, puno mara.»

Nakon nekog vremena bavljenja parkourom mijenja se i pogled na grad, kaže Sandra Hess. Na nekada jako dobro poznatim putevima uočavaju se stalno nove prepreke. S parkourom cijeli svijet postaje jedno veliko igralište.