Srbija – čimbenik stabilnosti ili nestabilnosti?

Povlačenje srpskih diplomata iz susjedne Makedonije u srpskoj javnosti se tumači kao odgovor na dva poteza makedonskih vlasti: pojačano prisluškivanje i praćenje srpskih diplomata i podrška Makedonije članstvu Kosova u UNESCO-u. Nije u ovom trenutku toliko važno koji razlog preteže, ali to su u svakom slučaju neslužbene teorije koje bilježe srpski mediji.

Kada je riječ o srpskim vlastima, čitava situacija i njihovo objašnjenje praktično su se sveli na jednu rečenicu: „Takva odluka je uslijedila nakon saznanja naših nadležnih organa o ofenzivnom djelovanju protiv organa i institucija Srbije." Kako bi sve ostalo na razini špijunske misterije potrudio se i srpski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić koji je upozorio kako vlastima u Makedoniji neće biti lako kada saznaju „da mi znamo sve, što su odlučili, što rade, i što će raditi". Nedoumicu o tome što je zaista razlog tog poteza nije razriješilo ni gostovanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića na državnoj televiziji, jer je tu također samo ponovljeno kako „Srbija zna sve što je Makedonija radila".

Neka vrsta pratećeg programa su vlastima bliski mediji koji su svoje stranice preplavili senzacionalističkim naslovima poput „Zaev objavio rat Srbiji", „Bratko Zaev zabio nam nož u leđa", „Makedonci prisluškuju čak i Vučića". Mediji bilježe i izjavu lidera Demokratske partije Srba u Makedoniji Ivana Stoilkovića koji kaže da „srpsko osoblje i ambasada Srbije u Skopju imaju tretman u rangu iranske ambasade", a Iran je, dodaje, „u Makedoniji označen kao sponzor terorizma".

Srbi slali agente pa iznenađeni i uvrijeđeni protumjerama

Sigurnosni analitičari smatraju da oba spomenuta scenarija mogu biti povod za ovakvu reakciju Srbije i da je moguće da su se u istom trenutku poklopila oba slučaja – prisluškivanje i UNESCO. Ukoliko je razlog prisluškivanje, istraživač Beogradskog centra za sigurnosne politike (BCBP) Bojan Elek kaže za DW kako to nije ništa neobično, imajući na umu situaciju u kojoj se službenik srpske Sigurnosno-informativne agencije (BIA) našao u Sobranju tijekom nereda nakon tamošnjih izbora: „To bi mogao biti razlog da makedonska služba uvede kontraobavještajne mjere prema osoblju Ambasade Srbije u Skopju. I to bi možda bilo neobično da su odnosi regularni. Ali, nakon prisustva službenika BIA-e tim događajima, a još uvijek ne znamo u kojem kapacitetu, neke kontramjere makedonskih službi djeluju logično".

Pokazivanje mišića

Srpske vlasti s druge strane navode da te mjere nadilaze razmjere uobičajenih djelatnosti tajnih službi i da su usmjerene i protiv same Srbije i njezinih institucija. Međutim, Aleksandar Popov, direktor Centra za regionalizam, smatra da je sve što se događa prilično iracionalno. „Kada je riječ o članstvu Kosova u UNESCO-u, taj stav proizlazi iz priznanja Kosova, koje je obavila prethodna vlast VMRO-a, i s kojom je Srpska napredna stranka (SNS) imala bliske veze. Također, niz drugih zemalja priznalo je Kosovo, kao i njegovo članstvo u UNESCO-u, pa prema njima nisu primjenjivane ovakve mjere. A do zaoštravanja odnosa je došlo kada je uslijedila promjena vlasti u Makedoniji, jer ona očito nije po volji službenog Beograda", ističe Popov.

Javnost u Srbiji je na neki način navikla na dramatične i spektakularne korake srpskih vlasti; u pravilnim vremenskim intervalima se, naime, javnost podiže na noge najnovijim zavjerama protiv vlasti i predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, u kojima navodno pored država iz susjedstva sudjeluje i "strani faktor". Stoga bi se i ovaj potez mogao promatrati kao još jedna već viđena predstava. Kako su, kao i u nekim sličnim prilikama, uslijedila i prilično nemušta priopćenja, ostalo je samo da se nagađa o razlozima za sadašnju krizu makedonsko-srpskih odnosa. Bojan Elek u svakom slučaju taj potez vidi kao „potez očajnika. To je svakako pretjerana mjera", ocjenjuje Elek i dodaje da je ovo za njega samo kreiranje atmosfere straha i panike. "I onda mi, kao faktor mira i stabilnosti u regiji, proizvodimo neke krize koje onda rješavamo."

Kome vjerovati – tabloidima ili političarima?

Upravo je neslužbena titula prvaka mira i stabilnosti u regiji nešto na čemu sadašnje vlasti često inzistiraju. Aleksandar Popov zato skreće pozornost da Srbija ovakvim i sličnim potezima sve više dolazi u situaciju da postaje faktor nestabilnosti u regiji. „Mjere prema Makedoniji su prilično oštre i neuobičajene, i one ozbiljno dovode u pitanje kredibilitet Srbije kao jamca stabilnosti u regiji", napominje Popov.

Deklarativno, ali i na temelju nekih ranijih poteza, Srbija je zaista pokrenula s mrtve točke odnose u regiji i često bila vrlo suzdržana kada je dolazilo do nekih nesporazuma sa susjednim zemljama. Ali, Popov skreće pozornost da je neki drugi ešalon političara to na neki način poništavao svojim izjavama koje su samo dovodile do zaoštravanja odnosa. Tu bi svakako trebalo naglasiti i medijsko djelovanje pojedinih tabloida, vrlo bliskih vlastima, koji za makedonskog premijera Zorana Zaeva, recimo, tvrde kako je „okružen mafijašima i plaćaju ga da napada Srbiju i pravi kaos". Za Aleksandra Popova to znači da se sad postavlja pitanje kome vjerovati, tabloidima ili srpskim političarima kada govore o Makedoniji? „Na žalost, kod nas tabloidi najčešće govore ono što misli vladajuća garnitura", kaže Popov. "Tabloidi tu također služe da opravdaju ove poteze koje vlast čini prema Makedoniji."

Tehnika čuvanja vlasti

Svoju ocjenu događaja na relaciji Beograd-Skopje iznio je i bivši sprski ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić, koji je na svom Twitter-profilu potez srpskih vlasti ocijenio kao „diplomatski diletantizam i šarlatanstvo, svojstveno banana-državama".

Bojan Elek se slaže s tom ocjenom i dodaje „kako je ova medijska drama bila nepotrebna i da se sve moglo riješiti nekim drugim kanalima, bez obzira je li riječ o prisluškivanju ili članstvu Kosova u UNESCO-u". A što se tiče stabilnosti regije i uloge Srbije, koja je malo faktor stabilnosti, a malo faktor nestabilnosti, Elek kaže da „Srbija ima veliki kapacitet da pravi nevolje u regiji i da ona taj kapacitet obilato koristi za unutarnje političke potrebe, točnije za održavanje na vlasti. To zahtijeva konstantnu proizvodnju kriza, stvaranje osjećaja ugroženosti od strane susjeda – i onda se nosioci vlasti pojavljuju kao spasioci koji rješavaju problem".