Srbija i Kosovo: četiri scenarija raspleta

Na koji način će kosovski spor biti riješen? Dvadesetak predstavnika civilnog društva, diplomata i stručnjaka iz Srbije, sa Kosova i iz Njemačke, koju je okupila Zaklada Friedrich Ebert (FES), izradila je četiri moguća scenarija razvoja odnosa Srbije i Kosova do 2035. godine.  Scenariji će biti predstavljeni u petak u Beogradu, a DW ekskluzivno donosi ključne teze iz analize.

„Najbolji scenario bio bi onaj koji rešava spor oko statusa Kosova", kaže Shpetim Gashi iz Vijeća za inkluzivno upravljanje, jedan od autora scenarija.

Prema tom najoptmističnijem scenariju pod nazivom „Zeleni val", Srbija i Kosovo bi 2019. postigli sporazum o normalizaciji odnosa, Srbija 2025. postala članica EU-a, a Kosovo konačno dobilo viznu liberalizaciju i postalo članica svih relevantnih međunarodnih organizacija i imalo otvoren put ka EU, uz podršku Srbije.

S druge strane, kosovska Vlada stvorila bi socijalne i gospodarske uvjete za integraciju srpske zajednice u društvo, a kosovski Srbi bili bi uključeni u Briselski dijalog umjesto da, kao do sada, budu samo objekt pregovora.

Normalizacija odnosa ubrzala bi proces pomirenja i pokrenula proces utvrđivanja sudbina nestalih osoba, a objema stranama donijela i gospodarski napredak. „Da bismo to postigli, Beograd i Priština moraju donijeti nekoliko ključnih odluka: Beograd mora odustati od zahtjeva za teritorijem Kosova, a Kosovo uspostaviti zajednicu općina s većinskim srpskim stanovništvom koja bi imala i izvršna ovlaštenja. Potreban je i međunarodni paket financijskih i političkih poticaja kako bi se ohrabrile obje strane", kaže Shpetim Gashi za DW.

Populizam ispred pomirenja

„Ali vjerojatnije je da će se dogoditi neka kombinacija elemenata drugog i trećeg scenarija“, dodaje Gashi. Ta dva scenarija nisu toliko optimistična. Sporazum bi u tom slučaju bio potpisan nešto kasnije, ali ne i primijenjen do kraja. On podrazumijeva priznavanje prištinske uprave na teritoriju Kosova, ali ne i puno diplomatsko priznanje Kosova kao neovisne države.

Zauzvrat, Kosovo bi uspostavilo zajednicu srpskih općina koja bi imala autonomiju na području obrazovanja, kulture, jezika, lokalne samouprave i zdravstvene zaštite. Istodobno, Srbija bi nastavila lobirati protiv članstva Kosova u međunarodnim organizacijama, usprkos tome što se obvezala da to neće činiti.

Razlog zbog kojeg Gashi smatra takav scenarij najizvjesnijim je što, kako kaže, ni vlast u Srbiji, ni vlast na Kosovu nisu spremni odreći se populističke retorike. „Aleksandar Vučić i Hashim Thaci su se trudili predstaviti se kao mirotvorci, kao nešto što nisu. Skoro da su nas prevarili i da smo im povjerovali. Ali oni su proizvod sukoba i opstaju na vlasti zbog sukoba. Ujutro proizvode sukobe – kao što su vlak i zid u Mitrovici ili tenzije prilikom posjeta Marka Đurića – kako bi popodne imali što rješavaju", kaže Gaši.

„Potrebni su smjeliji koraci kako bi se sukob okončao, ali mi još uvijek nemamo takve čelnik. Naši lideri nisu vizionari, nemaju integritet i nisu zainteresirani da se odreknu naslijeđenih odnosa. Naši čelnici najbolje odražavaju sliku balkanskih političara: sitničavi, vole pažnju, stavljaju lojalnost ispred kompetencija, odluke donose samostalno umjesto u institucijama, preziru neovisno mišljenje i boje se političkih rivala i pravila“, smatra Gashi.

S takvim, možete se sa sigurnošću kladiti na neuspjeh, dodaje on. Rezultat tog neuspjeha bilo bi dalje urušavanje ekonomija obje zemlje i nastavak odliva mozgova. „Konflikt je glavni faktor koji doprinosi gospodarskim problemima, ali bojim se da je i za Srbiju i za Kosovo prekasno kako bi preokrenuli taj proces. Kosovo sve više postaje potrošačko društvo, uvozi 90 posto dobara, a izvozi svega 10 posto, dok je Srbija s manje od dva posto gospodarskog rasta dospjela među deset najsiromašnijih svjetskih gospodarstava", priča Gashi.

Druga krajnost je rat

Na to koji ćemo scenarij gledati u realnosti, međutim, ne utječu samo lokalni čelnici, nego i brojni vanjski čimbenici, među kojima su najznačajniji stanje unutar Europske unije i interesi velikih sila. Hoće li Rusija i Kina blokirati članstvo Kosova u Ujedinjenim narodima, a Španjolska u Europskoj uniji? Hoće li druge članice EU-a koje nisu priznale neovisnost Kosova promijeniti svoju odluku?

U scenarijima se kao jedan od rizika navodi mogućnost da se zbog blokiranja članstva u UN-u ili EU Kosovo okrene ujedinjenju s Albanijom. U tom slučaju bi se sjever Kosova pripojio Srbiji. Takav razvoj događaja mogao bi izazvati lančanu reakciju i pokrene zahtjeve Republike Srpske i Albanaca u Makedoniji za prekrajanjem granica.

„Stabilnost u Bosni i Makedoniji mnogo zavisi od toga što će se postići konačnim dogovorom Kosova i Srbije. Eventualna podjela ili razmjena teritorija imala bi posljedice po Bosnu i Makedoniju, što bi na kraju moglo dovesti do nove karte Balkana i prinudne seobe stanovništva", objašnjava Gashi.

Do neuspjeha bi moglo doći i ukoliko se Europska unija ne stabilizira poslije Brexita. Najgori scenarij, prema ovoj analizi, bio bi da se EU degenerira u labav trgovinski savez i zamrzne proces proširenja. Time bi izgubila glavne poluge u posredovanju između Beograda i Prištine – članstvo u EU je glavna „mrkva" zbog koje dvije strane uopće pregovaraju.

U tom slučaju, gospodarstva obje zemlje bi nastavile propadati, korupcija bujati, a politička elita zaostala iz devedesetih godina ne bi se više ni pretvarala da je pro-europska. Protivljenje nacionalističkim stremljenjima gotovo bi u potpunosti utihnulo, a incidenti na sjeveru Kosova ili u Preševskoj dolini učestali. Tada bi nas „samo jedna iskra dijelila od novog rata", zaključuje se na kraju analize.