Srbija će sad i "čuvati" svoje granice

Zatvaranje granica? Podizanje ograde od bodljikave žice? Tako nešto ne dolazi u obzir, ponavlja srbijanski premijer Aleksandar Vučić već mjesecima. Jednom je čak rekao „niti ako padaju ćuskije“ (tur: željezne poluge, op. ur.). Samo je par mjeseci prošlo od kako se Vučić čak ljutio na neeuropsko ponašanje Europe, a sjevernom susjedu Srbije Mađarskoj ironično poručio da "još samo treba pustiti struju kroz svoju graničnu ogradu".

Govorio je Vučić velike riječi, lijepe i humane, o moralnoj obavezi cijele Europe, o srpskom gostoprimstvu. Htio je čak i primiti dio izbjeglica prema prijedlogu Angele Merkel o raspodjeli. Posjetio je došljake s Bliskog istoka i Afrike u parku kod beogradske autobusne stanice i osobno im obećao da "malena i ponosna Srbija neće pred njima zatvarati vrata".

Twitter bilješka Aleksandra Vučića: Učinit ćemo sve da se u Srbiji osjećate sigurno. Obilazak migranata u parku kod autobusne stanice.

Ti nadahnuti trenuci Aleksandra Vučića – prema nekim anketama, tada mu je popularnost dostigla vrhunac – danas djeluju kao pluskvamperfekt. Od tada su još stotine tisuće izbjeglica prošle Srbijom ka Zapadu, granične ograde postale su opći trend, a čak i njemačka kancelarka govori o potrebi da se broj došljaka smanji „osjetno i održivo“.

Vučiću nije trebalo dugo da shvati poruku. I dalje doduše ustraje na tome kako se nikakve ograde neće dizati, ali dodaje da će Srbija „znati zaštititi svoje granice“ i da neće postati okupljalište za migrante. „Tijesno surađujemo s Njemačkom i sa ostalim europskim zemljama, učinit ćemo ono što bude europska odluka“, rekao je Vučić nedavno za postaju BBC. „Ako nam kažu da se granice zatvaraju, mi ćemo ih zatvoriti, čak iako ja ne mislim da je to najbolje rješenje.“

Kako vjetar puše

Beogradski sociolog i politički analitičar Milan Nikolić ima razumijevanja za preokret u retorici i namjerama srbijanskog premijera. „Slijepa dosljednost postoji samo u dječjim igricama. Suludo je govoriti o moralnim načelima jer i ona se mijenjaju s kvantitetom. Jedno je da li govorimo o pet tisuća ili pet milijuna izbjeglica koliko ih ima u Turskoj i drugim sirijskim susjedima“, kaže Nikolić za DW. Osim toga, Srbija je ovisna o njenim susjedima pa i ne mora nešto pretjerano pametovati nego tek slijediti politiku koju drugi vode. „Srbija je okružena: sjeverozapadno od nje se zatvaraju granice, južno se počinju zatvarati granice. To je izgleda odluka EU koja i jest cilj izbjegličkog stampeda. Srbija ne mora dizati ograde – zidove će dizati drugi“, kaže Nikolić, misleći na Makedoniju koja ovih dana dvostrukom žičanom ogradom zatvara ključnih 37 kilometara granice s Grčkom.

Granične ograde bi za Srbiju i praktično bile nemoguće jer zemlja ima osam susjeda. Osim toga, jedna od alternativnih izbjegličkih ili krijumčarskih ruta mogla bi voditi iz Albanije ili Makedonije preko Kosova. A podizanje ograde ili uočljiva kontrola granice s Kosovom za srpsku političku elitu bile bi ravne priznanju neovisnosti Kosova.

Vučić zato radije prati signale iz Berlina. Njegovo svakovrsno isticanje izuzetnosti Angele Merkel ili pozivanje na protestantsku radnu etiku su već postale standardne šale rijetkih komičara i karikaturista koji se još usuđuju šaliti se s Vučićem. Nedavno je najveća njemačka novinska agencija dpa proglasila Vučića „najvećim obožavateljem“ Angele Merkel. „Vučić pokazuje divljenje prema kancelarki Merkel na svakom koraku, toliko da se to sad proširilo i na druge članove vlade. Skoro da ne prođe intervju ministra ili kakvog državnog službenika u kojem se ne potegne konačni argument – pozivanje na vrhovni i bezgrešni autoritet Angele Merkel“ primjećuje Marko Prelević, odgovorni urednik Nedeljnika. U razgovoru za DW on prognozira da će Beograd i u izbjegličkoj krizi slijepo pratiti politiku Berlina po načelu ako nešto radi Angela Merkel, zašto ne bismo i mi.

Prelević se slaže kako vlada u Beogradu ipak nije najbolja adresa za žalbe zbog nedostatka izbjegličke politike u EU. Teško puno toga može zamjeriti Srbiji dok i većina europskih država pravi da nema ništa s krizom, a i državni čelnici u Varšavi ili Bratislavi potpiruju predrasude prema muslimanima. „Ali bilo bi sjajno kad bi bilo drugačije. Kada bi Srbija, kao nedavno Kanada Justina Trudeaua i kao donedavno Njemačka Angele Merkel, postala taj moralni svjetionik u sve tijesnijoj bari država koje otvoreno pokazuju neprijateljstvo prema došljacima. Zamislite kakav bi to bio PR za ovu zemlju – bolji od svakog trofeja koji osvoji Novak Đoković – kada bi Srbija otvorila vrata svim nesretnicima iz bliskoistočnih i drugih sukoba! Ionako imamo svakodnevno jadikovanje zbog odlijeva mozgova i nestanka gradova“, smatra urednik Nedeljnika.

Pohvale i nebrojeni "prijatelji"

Pragmatičnost Vučićeve vlade u odnosima s Njemačkom ima i svoje oportune razloge: podrška "onih iz Europe" bila je i ostala čvrsta valuta na stranačkoj pozornici Srbije. Bivši radikalni nacionalist i ratni huškač Vučić ne propušta niti jednu priliku da ubere pohvale iz EU. Najviše je do sada hvaljen jer provodi takozvane "bolne reforme" dok su neki njemački političari otvoreno priznavali da Vučić uživa "kosovski bonus" jer njegovi sporazumi s Prištinom normaliziraju odnose i vode konačnom priznanju nezavisnosti. I u izbjegličkoj krizi bi Vučić želio da zadrži imidž tipa koji jednostavno isporučuje dogovoreno.

Početkom tjedna je tako u posjet Beogradu stigao mladi austrijski ministar vanjskih poslova Sebastian Kurz. Govorilo se o kočenju vala izbjeglica. Svog domaćina Vučića je Kurz nazvao "jamcem reformi“ i "stupom stabilnosti u regiji“. Naravno da su to mediji u Srbiji redom prenijeli kao golemu vijest. Posebno im je značajno djelovalo što je Kurz to napisao na Twitteru, na srpskom pa još na ćirilici. „Ako pogledate naslovne stranice tabloida, ne prođe dan da se ne pojave teze koje živopisno i velikim slovima ističu kako Vučića poštuje Europa – i jednakim intenzitetom, što ga poštuje Rusija“, ukazuje Prelević. „Otuda i ono beskrajno ustrajanje premijera Vučića na sintagmi 'moj prijatelj' koju koristi za svakog europskog ili bjelosvjetskog političara koji se zatekne u okolici Palače Srbija.“

"U milisekundi" može i drugačije...

Milan Nikolić podsjeća da je „Vučić već dobio razne pohvale jer pažljivo osluškuje signale iz Bruxellesa i Berlina“. Pohvale iz EU su važne, kaže ovaj analitičar, jer je ulazak u EU cilj svake beogradske vlade posljednjih 16 godina i jer je uvjerljiva većina građana za pridruživanje EU. „To je jednostavno jedina realna opcija za Srbiju“, smatra Nikolić.

U obrazloženju novog odnosa srbijanske vlade prema izbjegličkom pitanju ne treba zanemariti niti raspoloženje među građanima. Uvjerljiva većina građana Srbija je za human odnos prema tim nesretnicima s Bliskog istoka – Srbija je uostalom jedina zemlja izbjegličke rute koja je imala priliku i vidjeti desetine tisuća izbjeglica usred svog glavnog grada. S druge strane, sve je više poljske i slovačke retorike, desničarskih teorija zavjere, priče o maskiranim teroristima, muslimanskim osvajačima i silovateljima. „Raspoloženje se može promijeniti u milisekundi“, strahuje Prelević. „Lako se možemo prometnuti u čuvare nečasti Europe, u pse koji će biti zaduženi da čuvaju njene granice. Tada će biti dovoljan i samo jedan, čak i onaj najmanji nedokazani incident pa da se izbjeglice od nesretnika pretvore u teroriste i zločince.“