Stanovanje u Njemačkoj: Selidba izvan gradova

Zamislite stariju ženu koja živi u prostranom stanu u centru Münchena. Tamo živi već desetljećima, zbog čega plaća nižu stanarinu od njezinih mlađih susjeda. No sada, zamislite da ona poželi preseliti u manji i praktičniji stan s manjim brojem soba. Problem je slijedeći: u posljednjih nekoliko godina, cijene stanarina toliko su narasle da manji stan u istoj ulici ne bi bio jeftiniji od stana u kojem sada živi. Možda bi stanarinu plaćala čak i više.

U popularnim njemačkim gradovima kao što su Hamburg, München ili Freiburg, oni koji traže stanove susreću se s visokim najamninama, kaže Ulrich Ropertz, glasnogovornik Njemačke udruge stanara. Sve više ljudi žele se preseliti u gradove, "a oni koji tamo već žive, ne žele se seliti izvan grada", rekao je Ropertz.

Drugi je problem taj što se ne gradi dovoljno novih stanova. "U velikim gradovima trenutno je velika potražnja za stanovima," rekao je Michael Voigtländer iz Instituta za ekonomska istraživanja u Kölnu. Na primjer, u glavnom gradu Njemačke, Berlinu, 2011. godine izgrađeno je samo 6 tisuća stanova, iako se populacija povećala za oko 41 tisuću ljudi.

Skupo i ograničeno

Prema podacima Njemačke udruge stanara iz 2009., građani Münchena plaćaju najviše stanarine u Njemačkoj, od 9.99 eura po kvadratnom metru. U drugim popularnim njemačkim gradovima kao što su Wiesbaden, Stuttgart i Köln, plaća se oko 7.30 eura ppo metru kvadratnom, za stan veličine oko 65 metara kvadratnih.

Za usporedbu, u manje popularnim gradovima kao što je Brandenburg (u blizini Berlina), udruga stanara kaže da se tamo stanarine plaćaju oko 3 i pol eura po metru kvadratnom.

"Naši propisi zapravo dozvoljavaju vlasnicima stanova da postave cijenu koju sami odaberu," kaže Ropertz. "Nakon zaključivanja ugovora o najmu, ne postoje zakonska ograničenja." To znači da neki stanari mogu platiti 20, 30, čak i 40 posto više nego drugi u istom području za novo iznajmljivanje", kaže Ropertz.

"Socijalni stanovi"

Udruga stanara smatra da bi lokalna, regionalna i državna vlast trebala poduzeti nešto kako stanarine ne bi više rasle. Tvrde da je vlada dosad zanemarivala svoje dužnosti vezane uz taj problem.

"Politika polazi od pretpostavke da se Njemačka smanjuje", kaže Ropertz. Što je zapravo točno, jer se populacija Njemačke postupno smanjuje. No važnije od broja stanovnika su demografske promjene koje su uzrokovale povećanja broja kućanstava u gradovima: sve više ljudi želi vlastiti stan u gradu.

U borbi protiv nestašice stanova, udruga se zalaže za više ulaganja u takozvano socijalno stanovanje. Ono se sastoji od stambenih jedinica koje podržava vlada. Te jedinice imaju gornju granicu za visinu stanarine, što stanove u popularnim područjima čini dostupnima i ljudima s nižim prihodima.

U Njemačkoj socijalno stanovanje ima dugu tradiciju - još od vremena Weimarske republike u 1920-ima, na taj se način ljudima s nižim prihodima nudila mogućnost stanovanja u lijepim područjima.

Michael Voigtländer s Instituta za ekonomska istraživanja je skeptičan. Boji se da socijalno stanovanje neće riješiti problem. Kaže da to nudi više nedostataka nego prednosti: stanovanje se može organizirati samo za malu grupu ljudi koja za tim ima potrebu. No ponekad je slučaj takav da su granice postavljene previsoko. U Kölnu, na primjer, oko 50 posto ljudi koji žive u iznajmljenim stanovima bi se kvalificiralo za taj program - tako da ciljna skupina nije određena. Drugim riječima, od takvog programa ne bi imali koristi samo potrebiti, već također i oni koji si mogu priuštiti i skuplje stanove.

Drugi negativni efekt može se opisati kao "getoizacija", gdje u određenom kvartu postoji neproporcionalno velik broj socijalnih stanova. Takva naselja brzo dobiju negativnu reputaciju, s obzirom da se tamo doseljava sve veći broj ljudi koji su nezaposleni ili malo zarađuju. Oni koji zarađuju više, tada se sele u druga područja, te tako stvaraju začarani krug.

Druga moguća rješenja

Udruga stanara smatra da bi se uz ponudu socijalnog stanovanja trebala postaviti gornja granica za iznos stanarine, kako bi stanovi u gradovima kao što su Düsseldorf i Hamburg bili pristupačniji. Takve granice, nedavno uvedene u Münchenu u Bavarskoj, spriječile bi proizvoljno povećanje stanarina.

Dok se god stanarine povećavaju, stanari u metropolama moraju si sami pomoći. Voigtländer nudi savjet stanarima: "Nije loša ideja razmotriti mogućnost selidbe izvan grada. Mnogo je lokacija s dobrim prometnim vezama."