Nije svaka pomoć doista pomoć

Christina Karafiat i njezina 15-godišnja kćer parkiraju svoj automobil pored turskog kulturnog centra u Traiskirchenu. Došle su iz 30-ak kilometara udaljenog Beča pomoći djelatnicima Caritasa u tom prihvatnom centru za izbjeglice. Sljedeća tri sata će sortirati robu koju su donirali građani i kasnije je podijeliti izbjeglicama. "Sramota je da jedna ovako bogata zemlja kao što je Austrija ovo ovdje nije mogla bolje organizirati", kaže.

A prizori koje je otkrio austrijski Amnesty International i odmah objavila i austrijska televizija o prihvatnom centru za izbjeglice u Traiskirchenu su šokantni. U instituciji koja je predviđena za oko 1.200 osoba nagurano je više od 3.000 nevoljnika. Zahodi su prljavi i začepljeni, tuširati se žene i muškarci moraju zajedno jer nema dovoljno kupaonica, opskrba je užasna. Bilo je slučajeva da su ljudi pali kroz prozor - teško je reći da li samovoljno ili zbog internih razmirica u tom "buretu baruta" kako je i novinar austrijske televizije opisao stanje. Jer tamo su izbjeglice iz mnogih zemalja - Afganistana, Iraka ili Sirije - a baš nitko "nema vremena" za njihove međusobne odnose i osjećaje.

Samo vidljivo teško bolesnim izbjeglicama se pruža barem nekakva liječnička njega, a s obzirom da nema dovoljno soba i kreveta, mnogi borave u šatorima. Njih im nije dala austrijska vlada, nego građani. I u tom šatorskom naselju u dvorištu doma vlada neviđena bijeda, a na kiši i vjetru ne spavaju samo pojedini muškarci nego čitave obitelji i to s malim bebama. Nedostaje praktično - svega.

Kupaći kostimi i minice

Usprkos uglavnom nepovjerljivom odnosu Europljana i Austrijanaca prema izbjeglicama koje stižu na Stari kontinent, ljudi nisu "srca kamenoga". Nakon izvješća Amnestyja ljudi su počeli masovno dovoziti stvari za te nevoljnike. Ali Christini Karifiat i njezinim kolegicama u Caritasu je život time postao još teži.

Jer nakon poziva medija, organizacija i političkih stranaka pomoć stiže - ali od nje često nema velike koristi. Koordinatorica ovih žena u Caritasu je Astrid Resatz. Ona ljutito iz jedne vreće vadi crnu cipelu. Da, samo jednu cipelu, a i njoj je peta izglodana, na đonu je gotovo rupa, a vezice ispucane. "No oni koji traže azil ne trebaju iznošene stvari", kaže koordinatorica. Ovo nipošto nije iznimka: dolaze joj čitave vreće "pomoći" koja se sastoji od starih, zamašćenih plišanih igračaka, poderanih hlača ili ovako, pojedinačnih cipela.

Pred Centar stiže i kombi nove političke stranke u Austriji, stranke Neos. Iz ružičastog stranačkog kombija aktivisti u Caritas veselo donose pomoć koju su skupili, ali im osmjeh nestaje kad im Astrid Resatz objašnjava kako nitko ne treba vreću punu ženskih čizmica, ružičastih majica i kratkih haljina.

Čini se da nitko ne razmišlja o tome da izbjeglicama ne trebaju stvari poput kupaćih kostima ili večernjih haljina. "Ove izbjeglice ne nose isto što i mi", objašnjava humanitarka stranačkim aktivistima. "Njima trebaju tajice i dugačke haljine." Drugim riječima, sva ta "pomoć" će završiti na smetlištu.

Kaos pred izbjegličkim centrom

No, s kombijem je ipak stigla i pošiljka pelena i sredstava za osobnu higijenu i to se odmah stavlja na stranu da bi se proslijedilo izbjeglicama. Ali već sa šatorima je problem: Caritas ih ne može primiti jer ne može odgovarati gdje će oni biti postavljeni. Postoji samo jedno rješenje, kaže Astrid Resatz šefu te nove stranke Matthiasu Strolzu: da ih oni osobno predaju izbjeglicama "preko žice".

Prihvatilište za izbjeglice je zapravo samo nekoliko stotina metara udaljeno od te privremene ispostave Caritasa i tek tamo vlada kaos. Kombi stranke Neos nije ni blizu jedini: parkirana je čitava kolona kombija, kamiona i osobnih vozila, ali se baš nitko ne brine za organizaciju. Tako se skupina izbjeglica okupila oko jednog kamiona kako bi istovarila jednu kartonsku kutiju. Ali karton se raspao i čitava kiša banana stuštila se na pod. Neoštećeno voće se pokupilo, ali mnogo toga ostaje izgaženo na podu.

Jedna obitelj kopa po nekoliko vreća s odjećom. Pronalazi vrećicu bombona i jednu lutku, ali ništa što bi se moglo obući. Vreće ostaju na podu dok obitelj odlazi prema drugom automobilu. Ibrahim Hamdoni ima 73 godine i stiže iz Alepa u Siriji. Dobio je jedan stari mobitel u plastičnoj vrećici, ali razmišlja što da sad učini. "Trebam moja, arapska slova i trebam internet", objašnjava. Želi tako stupiti u kontakt sa sinom koji je u Njemačkoj. On se, kaže, sigurno tamo već uspio snaći.

Niže na ulici stoji kutija s iznošenim muškim cipelama. Pored kartona u prašini leže igračke: nekoliko dijelova neke slagalice, jedna plastična tračnica i jedan crni autić bez kotača. Dva muškarca se prepiru, njihovi prijatelji ih pokušavaju smiriti.

Melanie Scherzer je donijela više šatora i vreća za spavanje i mnoštvo izbjeglica svakako želi biti među sretnicima koji će to dobiti. Donijela je i čitav niz pakovanja gazirane vode, ali to nitko ne želi. Jer, većina tih nesretnika nikad nije pila vodu "s mjehurićima". "To nismo znali", žali se Scherzer: "Uopće, nema nikakvog dogovora i savjetovanja."

Izbjeglički centar - "to nije Austrija"

Anton Lojowski je član Gradskog vijeća Traiskirchena i promatra taj nered koji se prostire po ulici Otto Glöckel ispred prihvatnog centra. "Donacije su dobre", kaže nam, ali samo ako se ta pomoć i koordinira. Otkako je objavljeno izvješće Amnesty Internationala i otkako je počela ova poplava donacija, taj grad svakoga tjedna mora naručiti dva dodatna kontejnera za smeće u koja odlazi "pomoć" koju nitko ne treba.

Na drugoj strani ulice živi jedna starica koja se teško kreće sa svojom hodalicom prema ulaznim vratima svoje kuće. U njezinom malenom vrtu je trava uredno pokošena, cvijeće je podrezano, a betonska staza pometena. Ali upravo onaj karton s muškim cipelama stoji pred njezinom ogradom, a smeća ima posvuda. Ne želi reći svoje ime, ali već trideset godina živi preko puta izbjegličkog centra. Još nikad nije imala takve probleme.

"Ljudi sad jednostavno dolaze i bacaju oko sve svoje stare stvari", kaže nam sa suzama u očima. "Svakoga dana nekog plaćam da to počisti iz mog dvorišta jer ja to više ne mogu." Upravo u tom trenutku dolazi Muhamed. On je dragovoljni pomoćnik kod Caritasa. Vidi nevolju starice i odmah odnosi kutiju i njegov sadržaj u nedaleki kontejner za smeće. Obećava da će kasnije doći i počistiti sve ostalo i sretan je da može pomoći toj starici.

Zapravo, Muhamed je i sam izbjeglica i živi u tom centru za koji AI kaže da je ispod svakog ljudskog dostojanstva. Starica nam objašnjava: "Taj centar, to nije Austrija. Ali ovakvi ljubazni ljudi, oni jesu Austrija i zato sam sretna da sam ovdje."