Steviozid, šećer bez kalorija, osvaja Europu

Steviozid – slador koji se dobija iz listova biljke „stevia rebaudiana“ – oko tristo puta je slađi od saharoze iz šećerne repe. Slatki princip temelji se na složenim molekulama, takozvanim steviolskim glikozidima. Oni biljci iz Paragvaja podaruju visoki stupanj sladora te je time čine odurnom za mnoge biljne štetočine. Za europske potrošače steviozid, nasuprot tome, nudi korisne mogućnosti primjene. Inžinjer poljoprivrede, doktor Ralf Pude sa Sveučilišta u Bonnu, bavi se uzgojem te biljke u sjevernoj Europi i dobro poznaje njezina pozitivna svojstva: „Prvo je ljekoviti učinak, prije svega za dijabetičare. Postoje različita istraživanja iz Japana, Kine i Koreje prema kojima se njome mogu suzbijati kožne bolesti, a u velikim količinama djeluje i protiv karijesa. S druge strane radi se o alternativnome biljnom izvoru šećera. Cola light ili razne gume za žvakanje na azijskom kontinentu već se 20 godina šećere stevijom.“

Već bi manje od pola grama steviozida zadovoljio dnevnu potrošnju šećera jednog Europljanina – i to bez kalorija. U prosjeku se radi o gotovo 130 grama. Što se u Aziji već odavno pokazalo dob­rim i uspješnim, svoju bi primjenu sada trebalo naći i u Europi. No, višegodišnje biljke iz Latinske Amerike u sjevernoj se Europi ne daju uzgajati bez daljnjega. U zemlji podrijetla moguće ju je brati više godina uzastopno. U Europi bi se, međutim, pri negativnim temperaturama smrzla te bi ju stoga trebalo saditi svake godine iznova. Znanstvenik iz Bonna nastoji zato u klimatskim komorama odabrati vrste otpornije na hladnoću te ih potom dalje ciljano uzgajati: „Iz pokusa u malenim komorama, u kojima je zasađeno tek nekoliko biljaka i gdje postupno snizujemo temperaturu, izvlačimo zaključke, mogu li različiti klimatski uvjeti za biljku biti poticajni ili štetni. Pritom motrimo jesu li te malene biljke otpornije na hladnoći i istodobno gledamo jesu li još slađe. To smo zamijetili pri testovima okusa. U analizama se onda pokazalo da je nekolicina biljaka i do četristo puta slađa od saharoze.“

Kako bi i u Europi omogućio uzgoj stevije, Ralf Pude se poslužio novom tehnikom mikrokultura, koja bi trebala olakšati dosad slo­ženi postupak razmnožavanja „slatke trave“. „Budući se stevia do sada mogla razmnožavati samo putem cijepova, nije bilo moguće ostvariti vrlo velike proizvodne količine. Stoga pokušavamo usavršiti razmnožavanje kulture uz pomoć tkiva. Iz biljke se izvadi nekoliko stanica te ih se posadi na hranjivu kulturu na kojoj ona raste najprije samo površinski, dakle iznad zemlje. Potom se pažljivo izvadi i posadi na novu hranjivu podlogu u kojoj nastaju korijeni, nakon čega je sadnica kompletna. Ta se biljka potom presadi u lončić s utisnutom zemljom, tri do četiri tjedna se kultivira u stakleniku, a potom je spremna za vanjsku sadnju."

Na taj način teorijski bi bilo moguće od jedne jedine biljke uzgojiti milijun identičnih biljaka. No, dok stevijom u Europi budu zasađene veće površine, proći će još dosta vremena, budući se dozvolom proizvodnje steviozida još mora pozabaviti stručno povjerenstvo Svjetske zdravstvene organizacije. Do 2007. godine toksikološka istraživanja trebala bi odgovoriti na pitanje kako ljudsko tijelo upija i prerađuje glikozidski šećer.