Stigli i na Zapad: SED, PDS, Ljevica
6. ožujka 2009
Prosinac 1989. Njemačko-njemačka granica već je mjesec dana otvorena. Zid je pao. S njim i cijeli politički sustav. Narodna je skupština iz Ustava DDR-a izbrisala da vodeća pozicija pripada Jedinstvenoj socijalističkoj stranci Njemačke (SED). Drugarice i drugovi su na izvanrednom stranačkom kongresu raspravljali o budućnosti SED-a.
Biralo se između dvije opcije: raspuštanja ili temeljite rekonstrukcije iznutra prema vani. Bivša državna partija nije se raspustila. Ali programski je prerađena i preimenovana. Od SED-a postao je SED-PDS. Stranka demokratskog socijalizma. No, rijetki su vjerovali u svijetlu budućnost stranke. Od negdašnjih približno 4000 suradnika s funkcijama ostalo je samo dvjestotinjak.
Istočnonjemačka regionalna stranka?
Gotovo 20 godina kasnije stranka, koja se u međuvremenu zove Ljevica, na svenjemačkim izborima nastupa kao četvrta po snazi iza SPD-a, CDU-a i FDP-a. Na istoku zemlje gotovo da je izjednačena s CDU-om, a u pojedinim pokrajinskim parlamentima čak je i ispred SPD-a. Priča je to o uspjehu. „Gotovo ni iz čega, iz parlamentarnoga kraja nastala je ovdje stranka koja na izborima za Bundestag barata s udjelom i do deset posto glasova. To je već neobično“, objašnjava politolog Tim Spier sa Sveučilišta Göttingen.
Mnogi su promatrači tada SED-PDS, koji se od 4. veljače 1990. zvao samo PDS, smatrali čisto privremenim fenomenom. PDS je, doduše, u prosincu 1990. godine, na prvim svenjemačkim izborima za Bundestag na Istoku dosegnuo 11,1 posto. No, na području cijele države bilo je to samo 2,4 posto. Izjednačavanjem ekonomskih i socijalnih odnosa, značenje takve istočnonjemačke regionalne stranke će se smanjiti, sudili su mnogi politički promatrači.
„Razvoj kao na ubrzanom filmu“
Ali rast PDS-a činio se stalnim i nezaustavljivim. U Tirinškoj je stranka na izborima za Landtag 1990. osvojila ukupno 9,7 posto. Četiri godine kasnije bilo je 16,6, 1999. 21,3, a 2004. čak 26,2 posto. Previše da bi bila čisto regionalna stranka ili stranka za koju se glasuje iz prosvjeda. 1994. u Saskoj i Anhaltu prvi je put došlo do crveno-zelene pokrajinske vlade koju su činili SPD i Zeleni, a koja se oslanjala na toleranciju PDS-a. Prva crveno-crvena SPD-PDS koalicija formirana je 1998. u Mecklenburgu Predpomeraniji. Od 2001. i glavnim gradom Berlinom vlada također crveno-crvena koalicija. Za Spiera je riječ o „trendu kao na ubrzanom filmu“.
No sudjelovanje u vladi u Berlinu nije samo blagoslov, nego i prokletstvo. Na izborima za Landtag 2006. stranka je izgubila uporišta na Istoku i do 20 posto. Krivac: manjkavi profil – u tome su komentatori jedinstveni. Kao naručena stranci je došla „Stranka rada i socijalne pravednosti – alternativni izbor“ (WASG). Riječ je o savezu bivših članova SPD-a i sindikalaca. WASG se početkom 2005. konstituirao kao stranka – iz prosvjeda protiv ekonomske reformske politike tadašnjeg SPD-ovog saveznog kancelara Gerharda Schrödera. I u WASG-u su se odredili prema demokratskom socijalizmu. Dvije su se stranke stopile. I odmah se prozvale „Ljevicom“.
Mala etablirana stranka
U Bremenu je nova stranka „Ljevice“ u svibnju 2007. prvi put uspjela ući u neki zapadnonjemački pokrajinski parlament. U međuvremenu je zastupljena i u hessenskom te donjosaskom Landtagu. Stranka je pronašla osjećaj za raspoloženje naroda, analizira Spier. Ljevica očito zna bolje poslužiti potrebama socijalne pravednosti, nego što to u ovome trenutku uspijeva SPD-u, kao tradicionalnoj stranci socijalnih pitanja. „Time si je Ljevica na dogledno vrijeme osigurala daljnju egzistenciju“, kaže Spier.
Ni o jednoj se drugoj stranci u Njemačkoj ne raspravlja tako žustro i emocionalno kao o „Ljevici“. Nova-stara stranka stalno budi stare antikomunističke reflekse građanskih stranaka. Ali i građanske stranke moraju priznati: u trenutku, a očito i na dogledno vrijeme, gotovo je s njemačkim četverostranačkim krajobrazom – postao je peterostranački. Samo, što točno želi „Ljevica“? To mora ona sama još utvrditi. Do sada nema još nikakvog stranačkog programa. A „glavne točke“ zbunjuju: stranka se, prema vlastitim navodima, zalaže za tržišno gospodarstvo, a ipak istodobno želi prevladati kapitalizam.