Sto godina Albanije - i problema
28. studenoga 2012
Albanija je proglašena nezavisnom državom u jadranskom gradu Vlori 28. studenog 1912. To su bila burna vremena na Balkanu koja su uglavnom zatekla Albance: makar je pojavom novih kraljevstava u desetljećima prije toga - Grčke, Bugarske, Srbije i Crne Gore, bilo jasno kako su završena vječita vremena Turskog carstva na tim područjima, mnogi Albanci su bili zatečeni što je u samo dva mjeseca Prvog balkanskog rata Turska bila praktično izbačena sa čitavog Balkana.
Kako navode albanski povjesničari, mlada kraljevstva i pobjedničke sile Balkanskog rata su prodirala i u područja koja su već onda bila uglavnom naseljena Albancima, tako da su se stvarale granice preko područja gdje ih u tursko doba (više) nije bilo. Povrh toga su tu bile i Italija i Austro-Ugarska koje su s nepovjerenjem pratile ambicije novih kraljevstava, osobito Srbije kao saveznice Rusije.
Zbivanja brža od Albanije
Rezultat je "prava" Albanija stvorena na konferenciji u Londonu 1913. - i mnoštvo Albanaca raspršenih po okolnim državama. Danas je tu još i Kosovo kao nezavisna država, a stota obljetnica Albanije se obilježava u svim državama gdje žive Albanci. No snovi nekih Albanaca o ujedinjavanju u jednu državu još nisu nestali.
Tako je i pokret Vetëvendosja(Samoodređenje) treća po snazi stranka zastupljena u parlamentu Kosova. Glauk Konfuca, jedan od vođa pokreta, tvrdi kako je "nacionalno ujedinjenje Kosova s Albanijom neosporivo pravo Albanaca jer su u prošlosti nepravedno razdvojeni". Njegova stranka zato zahtijeva provođenje referenduma "u svim područjima" nastanjenim Albancima - dakle i u Makedoniji, Srbiji i Grčkoj, kako bi se okupili u istoj državi.
Iako se čini kako su takve težnje glasnije na Kosovu nego u Albaniji, ipak i tamo je ovog ljeta osnovana stranka Aleanca Kuq e Zi (Savez crveno-crno). U ostalim državama Albanci također ističu svoju nacionalnu pripadnost i teže ostvarivanju svojih nacionalnih prava.
No to je bilo i pitanje koje se uvijek iznova pokazalo kao pravo "bure baruta" Balkana. Već su i zahtjevi za većom samostalnošću Kosova nakon smrti Tita u osamdesetima prošlog stoljeća, dok je to bila "autonomna pokrajina" unutar jugoslavenske federativne jedinice Srbije, doveli do žestokih reakcija Beograda i otvorili put Miloševiću koji je podržavao zahtjeve Srba s Kosova.
"Nije se ozbiljno ni raspravljalo o Velikoj Albaniji"
Napetosti nisu prestale niti propašću Miloševića, a ponekad - kao u Makedoniji, u tim incidentima je bilo i žrtava. No povjesničar Oliver Schmitt ističe da se, uza sve strasti koje se izriču u pitanju "Velike Albanije", zapravo "još nije niti vodila rasprava o tom pitanju koja bi zasluživala intelektualni napor i razmatrala ustavna i pravna očišta tog pitanja".
I profesor za međunarodno pravo u Makedoniji Veton Latifi ukazuje na svijest o pripadnosti istoj nacionalnoj skupini i zajedničku proslavu ovog 26. studenog u svim državama gdje žive Albanci, ali ni on ne zna za nekakav "službeni plan, bilo u Albaniji ili izvan nje, koji bi vodio stvaranju Velike Albanije".
Službeno, podsjeća makedonski profesor, postoji samo plan ujedinjavanja baš svih zemalja u kojima žive Albanci u Europsku uniju, kao jedina mogućnost da se svi Albanci nađu unutar istih granica Unije. Jer koliko god da je već mukotrpno pitanje priznavanja Kosova od strane Srbije, snovi o promjenama granica na Balkanu bi zasigurno izazvali čitav niz nepoželjnih reakcija - i ponovo doveli do eksplozije "bureta baruta" Balkana.