Strah od mobilizacije: zašto Rusi bježe i u Bjelorusiju?

Zajedno s Gruzijom i Kazahstanom, Bjelorusija je postala jedna od zemalja u koje bježe Rusi koji iz raznih razloga ne žele ići u rat protiv Ukrajine.

Agencije za nekretnine i stanodavci su prvi u Bjelorusiji koji su imali posla s ruskim muškarcima koji na brzinu bježe iz svoje zemlje - zbog naloga predsjednika Vladimira Putina o „djelomičnoj mobilizaciji".

Aljona iz Minska: „Kao kada je došlo mnogo navijača na svjetsko prvenstvo"

Aljona (sva imena u tekstu su promijenjena iz sigurnosnih razloga) živi u Minsku i posjeduje nekoliko stanova. Ona kaže da je priljev Rusa sada vrlo velik. Aljona pretpostavlja da su za stanove posebno zainteresirani mladići, koji očito ne žele ratovati.

„Ne dolaze tisuće ili deseci tisuća, ali potražnja je ipak ogromna", kaže ona.

Situacija nju pomalo podsjeća na 2014. kada je u Minsku održano Svjetsko prvenstvo u hokeju na ledu.

„Tada je došlo puno navijača, posebno iz Rusije. Hoteli i apartmani su bili unaprijed rezervirani jer je velika potražnja bila predvidiva. To se sada ne može reći", kaže Aljona.

Cijene najma su posljednjih dana znatno porasle i to ne samo u centru Minska. „Čak i na periferiji, teško da možete dobiti stan za manje od 100 bjeloruskih rubalja (oko 40 eura) dnevno", kaže ona. Po njezinim riječima, bolje lokacije već koštaju više od 100 eura.

Aljona naglašava i da u Minsku skoro nema slobodnih stanova, jer Rusi obično iznajmljuju stan na tjedan dana, a neki na cijeli mjesec.

To je zauzvrat dovelo do sve veće potražnje za stanovima i kućama u malim gradovima koji okružuju bjeloruski glavni grad.

Sergej iz Moskve: „Rat definitivno nije moja stvar"

Sergej iz Moskve izabrao je stan u gradu Molodečno, 70 kilometara od Minska.

„Pet dana nakon što je naređena mobilizacija sjeo sam u vlak za Bjelorusiju. Ja osobno nisam dobio poziv, ali su mnoge kolege i poznanici morali ići u vojsku", kaže 32-godišnjak koji nije služio vojsku. Kako kaže, nije želio izazivati sudbinu i brzo se uputio izvan zemlje, jer zna da u slučaju mobilizacije može biti pozvan i on.

„Radim za malu logističku kompaniju i nisam želio mijenjati svoj život. Nemam čak ni putovnicu, jer me ne zanimaju putovanja u inozemstvo. Bio sam ranije u Bjelorusiji, u Minsku i Brestu. Ali više volim opustiti se u prirodi, a to može i izvan Moskve", kaže on.

Sergej još ne zna koliko će ostati u Bjelorusiji. „Dogovorio sam se s gazdaricom da ću ostati nekoliko dana i da plaćam svakodnevno. Upozorio sam je da bi kasnije mogli doći i moji prijatelji. Ona nema ništa protiv. Lijepo je što ne želi još i profitirati od ove situacije", kaže Sergej.

Usprkos srdačnosti koju doživljava u susjednoj Bjelorusiji, Moskovljanin, koji pažljivo čita novosti od obitelji i prijatelja, je zabrinut:

„Trenutno sam na odmoru o svom trošku, ali svakako se hoću vratiti kući. Ali, ako me tamo čeka poziv u rat u Ukrajini, onda to definitivno nije moja stvar. Ne želim raspravljati o tome tko je u ovom sukobu u pravu, a tko ne. Sve što se tiče vojske, uopće me ne zanima", kaže Sergej.

Anton iz Sankt Peterburga: „Nekad sam žalio što nemam sina"

Anton je iz Sankt Peterburga u Brest stigao krajem prošlog tjedna. Obitelj se konzultirala i odlučila da bi mu, kao regrutu (vojnom obvezniku), u sadašnjoj situaciji bilo bolje napustiti zemlju.

„Osim Bjelorusije, nisam razmišljao ni o jednoj drugoj mogućnosti jer imam tetku koja živi u blizini Besta. To je riješilo i problem sa smještajem. Htio sam potražiti posao, pa da dobijem boravišnu dozvolu. Ali u Bjelorusiji se priča da bi moglo doći do mobilizacije i da bi Rusi koji su pobjegli iz zemlje mogli biti tamo nasilno vraćeni (kao dezerteri)", kaže Anton.

Izbjegava raspravu o ratu u Ukrajini i govori samo o „proturječnim informacijama" zaraćenih strana. Istovremeno se bez oduševljenja sjeća svog vojnog roka.

„Početkom 1990-ih regrutiran sam u raketne trupe. Morao sam tamo raditi sve moguće, ali to nije bila borbena obuka. Za mene je to izgubljeni dio života", kaže on.

Anton je još uvijek optimist i nada se da će mu se supruga i dvije kćeri uskoro pridružiti u Brestu:

„Ranije sam žalio što nemam sina, ali sada mislim da je ovako možda i bolje, jer, više bih brinuo za njega nego za sebe".

Viktor iz Smolenska: „Kad i kamo ćemo dalje, samo je pitanje vremena i novca"

Viktor je u Bjelorusiju došao iz Smolenska i ne želi da se točno zna gdje se nalazi.

„Moji prijatelji i ja smo iznajmili auto s vozačem. Želimo da sve ostane tajna, čak smo i mobilne telefone ostavili u Rusiji", kaže mladić, ističući da je to nužno iz sigurnosnih razloga. Jer, ni on ne isključuje da bi Bjelorusija mogla izručiti ruske državljane koji izbjegavaju mobilizaciju.

„Kada smo prešli bjelorusko-rusku granicu, tamo je još bilo relativno mirno. Sada javljaju da na cestama postoje kontrolne točke na kojima se provjeravaju dokumenti muškaraca koji izlaze iz Rusije i uspoređuju s mobilizacijskim popisima", kaže Viktor.

On i njegovi prijatelji su morali brzo odlučiti kako da izbjegnu mobilizaciju, pa su se zato odlučili za Bjelorusiju - to im je bilo najbliže.

„Za sada iznajmljujemo kuću na selu. Izbjegavamo ići u gradove, pratimo situaciju i gledamo kamo dalje. U svakom slučaju, opasno je duže ostati u Bjelorusiji. Kad i kamo ćemo dalje, samo je pitanje vremena i novca", kaže Viktor iz Smolenska.