Studiranje je u Hrvatskoj privilegija za dobrostojeće
13. studenoga 2018
Deset godina prošlo je od prvih studentskih protestnih aktivnosti protiv opće komercijalizacije visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Od prvih masovnih demonstracija u svibnju 2008. godine, naime, održanih na fakultetima u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Karlovcu i Varaždinu, do blokada nastave u proljeće i jesen 2009. godine. Bio je to dio širokog europskog studentskog pokreta - odgovora na Bolonjsku reformu visokoškolskog sustava. Ona je navodno trebala praktičnije standardizirati i povezati akademske nastavne institucije po kontinentu, ali je prvenstveno rezultirala dotad nezabilježenim pretvaranjem znanja u – kako su to detektirali studenti – robu na tržištu.
Ipak, sustav se pokazao žilavijim, s obzirom na neusporedivo moćnije političke i ekonomske instrumente kojima raspolaže. Visoko obrazovanje nastavilo je poskupljivati za studente, a država će iz godine u godinu smanjivati davanja za nastavu, znanstvena istraživanja i časopise. Podvučemo li danas crtu, indikativna je i jedna nedavno objavljena studija Svjetske banke. Indeks nejednakosti u mogućnosti pristupa visokom obrazovanju u Hrvatskoj, prema tom dokumentu, čak je dvostruko veći za generacije koje stasavaju u 21. stoljeću, negoli je bio za onu rođenu četiri desetljeća prije njih.
Sužene mogućnosti za sve s nižim dohotkom
Jovica Lončar, biotehnički inženjer koji je zaposlen kao stručni savjetnik na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, bio je u ono doba aktivni sudionik pokreta studenata. I dalje je dobro obaviješten o aktualnim prilikama u sektoru, pa nas je u razgovoru o toj temi najprije upozorio na poneke činjenice u širem kontekstu. Po udjelu nezaposlenih koji su mlađi od 25 godina Hrvatska s 27 posto drži visoko četvrto mjesto u Europskoj uniji. Statistički podaci Državnog zavoda za statistiku nadalje otkrivaju kako je prošle godine više od 60 posto radnika primalo plaću nižu od prosječnih 6.000 kuna, dok je gotovo polovica njih na primanjima ispod 4.500 kuna.
„Uzmemo li da su primanja u pravilu niža izvan većih gradskih sredina, ne treba biti naročito pametan da bi se zaključilo da su vam mogućnosti, ako spadate među one koji zarađuju manje od 4.500 kuna, i k tome ste izvan gradova s fakultetima, znatno sužene. Kad kažem sužene, to je naravno eufemizam za katastrofalnu situaciju u kojoj imate otežan pristup obrazovanju, zdravstvu, socijalnim servisima itd. Mogućnost školovanja mlade osobe u slučaju da dolazi iz familije s niskim primanjima je znatno otežana, nerijetko doslovno nemoguća, jer treba pokriti troškove stanovanja, prehrane, prijevoza, a prečesto i školarine“, rekao nam je Lončar.
Od navodne jednakosti šansi do nejednakosti ishoda
Ovaj znanstvenik te istraživač dodaje kako se obrazovne šanse mnogima često zatvaraju već prilikom upisa srednje škole jer se za upis fakulteta traži znanje prema gimnazijskom programu. Velik broj čak i onih koji upišu fakultet, primoran je raditi punu satnicu, čime im studiranje, zbog bolonjskog koncepta koji ne tolerira izostanke i ostavlja jako malo slobodnog vremena, postaje praktički nemoguće. „Država sve izrazitije obrazovni sistem, posebno na razini visokog školstva, prepušta na milost i nemilost tržištu“, zaključuje Jovica Lončar, „tako da ne treba čuditi što se nejednakost sve više manifestira i kroz nemogućnost pristupa visokoobrazovnim institucijama mladih iz siromašnijih familija. Izostanak prave državne intervencije u smislu pravedne preraspodjele argumentirao se tzv. jednakošću šansi, i na kraju smo došli do onog do čega takva šuplja priča uvijek dovodi, a to je nejednakost ishoda."
Dragan Bagić, profesor sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stavlja posebni akcent na pitanje srednjoškolskog obrazovanja: „Studij u RH je sve teže dostupan, ali uvelike zbog nekih činjenica koje čak nisu vezane primarno za tu fazu školstva. Još uvijek nemamo izuzetno visoke školarine, dok je trošak života izvan mjesta boravka veliki problem. No već i prije toga imamo velike teškoće zbog srednje škole.“
Nema socijalne politike u sektoru obrazovanja
„Glavna selekcija tj. ključni socijalni lom nastaje između osnovne i srednje škole. Djeca iz siromašnijih kućanstava puno manje upisuju gimnaziju ili uopće četvorogodišnji program koji je preduvjet za visoko obrazovanje. Oni teže da što prije dođu na tržište rada, da rasterete roditelje. A ne postoje mjere koje adresiraju taj problem, kao ni stipendije za one koji studiraju izvan mjesta boravišta. Iako bi takve stipendije olakšale rizik obiteljima koje šalju djecu u gimnaziju, umjesto u trogodišnje srednjoškolske programe koji donose brži povrat na tržištu rada. Taj dio sustava ne postoji, nema intervencija za nj u politici“, rekao je Bagić za DW.
Rješenje za nekadašnji studenski bunt tako se kreće u posve originalnom smjeru: sve više će biti onih koji se neće ni imati razloga toliko protiviti rastu troškova studiranja. No politička ciničnost takvog raspleta mogla bi zemlju dovesti u situaciju gdje uskoro neće biti ni njih. Riječ je dakako o masovnosti odlaska mladih u inozemstvo posljednjih godina, uslijed nedostatka radnih mjesta u RH, a i ne samo mladih. Sretniji među njima rade u području za koje su doma studirali, ali najveći broj hrvatskih ekonomskih emigranata ustvari niti ne bira posao, nego se zapošljava ispod svojih kvalifikacija.