Stvarna ili samo medijska militarizacija Balkana?

Naslovne stranice srpskih medija već mjesecima podsjećaju na naslovnice specijaliziranih časopisa o vojnom naoružanju i opremi. Svakodnevno se, naime, licitira s količinom naoružanja koje će Srbija dobiti, kupiti na kredit, ili već na neki drugi misteriozan način nabaviti – najčešće od Rusije i njoj bliskih zemalja, ali i od SAD-a. Zrakoplovi MIG, raketni sustavi, protuzračna obrana, helikopteri, terenska vozila Hummer, svakodnevni su junaci naslova poput „Belorusija će Srbiji dati i S-300 i BUK i Migove", „Stiže S-300", „Putin će Srbiju braniti oružjem", „Vojska Srbije će grmeti kad stignu novi Migovi", „Merkamo rakete i radare"… A sve je zapravo počelo negdje u vrijeme najave Hrvatske da će nabaviti nove helikoptere i od tada se sve to pretvorilo u regionalnu utrku u naoružanju.

Medijska militarizacija

S jedne strane postoji potpuno legitimna potreba Srbije da modernizira svoje izrazito zastarjele kapacitete naoružanja, ističe za DW novinar Daniel Šunter – i u tom smislu nabava zrakoplova pod povoljnim uvjetima i raketnih sustava za protuzračnu obranu nije sporna. „Ali, tu postoji jedan drugi fenomen, a to je militarizacija koju dio medija provodi kao neku propagandnu kampanju. Mislim da stvaranje takve atmosfere odgovara nekim međunarodnim interesima, koji nadilaze Srbiju i koji provode propagandnu kampanju na razini cijele Europe."

„Tu bi trebalo obratiti pozornost na izvore informiranja koji pokazuju jednu izraženu prorusku tendenciju, ili su direktno ruski izvori informiranja", naglašava Šunter. „Tu se ta tema napuhava preko svake mjere i ona je već dobila lažnu formu regionalne utrke u naoružavanju – koje nema – i priprema za nekakav oružani sukob, što je također fikcija."

„Da se mi ipak naoružamo"

„Čitavu regiju je zahvatila ta epidemija i mi zaista imamo neku vrstu regionalne utrke u naoružanju", ocjenjuje za DW novinar tjednika Vreme Dejan Anastasijević. „Hrvatska nabavlja nove sustave, Kosovo želi svoju vojsku, Srbija se tu također uključila, a pored toga u Srbiji je i predizborna kampanja i tada svi obećavaju jačanje vojske. Ali tu je i širi kontekst, jer je svijet postao nestabilnije mjesto, i nadnacionalne strukture možda više nisu jamac nečije sigurnosti. Odatle i potječe potreba tipa 'da se mi ipak naoružamo', pa da bolje dočekamo budućnost kakva god ona bila."

Dejan Anastasijevć također smatra da nije sporno da je vojsci Srbije štošta potrebno, ali problem je što Srbija nema obrambenu strategiju. „Posljednji put je tako nešto rađeno još 2009. godine, a to je sve bilo prije izbjegličke krize, prije sukoba u Ukrajini, prije rata na Bliskom istoku, i mi stoga ne možemo planski razvijati vojsku." Anastasijević pri tom dodaje da nabavka ruskih Migova „ne utječe jako na regionalni balans snaga, ali da je to i međunarodna obveza Srbije. Jer, bez tih zrakoplova Srbija uskoro ne bi mogla kontrolirati svoje nebo."

Čuvari zemlje u ljetnom periodu

Prateća tema u Srbiji već dugo je i rasprava o vraćanju obaveznog služenja vojnog roka. Zagovornici te kampanje navode da je, prema nekim istraživanjima, 70 posto građana Srbije za tu ideju. Međutim, Dejan Anastasijević upozorava da je to vrlo skupo i kaže da je pitanje kako bi ti isti ljudi odgovorili na to pitanje kada bi im se predočilo koliko bi to koštalo srpski proračun. „To jednostavno mnogo košta, a s druge strane, veliki broj vojnih objekata i kasarni je prodan, i pitanje je gdje bi se prije svega smjestila ta vojska. Mislim stoga da vlast samo testira teren na tu temu."

Anastasijević navodi primjer Hrvatske, koja je u daleko boljem ekonomskom položaju, i koja je zaključila da za to nema novca. Najnovije informacije ipak govore da će Hrvatska možda ipak vratiti obavezni vojni rok, ali samo u ljetnim mjesecima, jer nema novca za zimske odore i opremu. I ta informacija, prema Anastasijevićevim riječima, dovoljno govori koliko je to skup proces.

Vojni rok se (ne) vraća?

Mjerodavni organi navode kako je formirana radna grupa koja bi se trebala pozabaviti pitanjem povratka obaveznog vojnog roka. Eventualni povratak obaveznog služenja vojnog roka za Daniela Šuntera također pripada u arsenal medijskog spinovanja, i po njima se stječe dojam da je to već odlučeno i da se vojni rok vraća, što, smatra on, nije točno. Šunter isto tako skreće pozornost na nedostatak strategije obrane i navodi da je novi moment problem kontrole granice zbog migrantske krize. S time se susreću sve balkanske zemlje, koje sada na granicu šalju vojsku i policiju.

„Može li se taj problem riješiti uvođenjem vojnog roka ili da se nabavlja oprema koja bi pomogla u efikasnijoj kontroli granica, to je već drugo pitanje. Ali, nemam dojam da je bilo tko u vlasti ili u Ministarstvu obrane u ovom trenutku odlučio da je to gotova stvar i da se vojni rok vraća", ocjenjuje Šunter.

Dejan Anastasijević zaključuje da se militarizacija javnog i medijskog prostora samo donekle može objasniti političkom propagandom. „Ima tu, naravno, propagande, ali stari svjetski poredak se ipak ne drži baš najbolje. A pored toga, balkanska regija je već neko vrijeme prilično zapostavljena – i to od Europske unije, ali i SAD-a u vrijeme Obame. Sve to dovodi do toga da se sve države ovdje osjećaju nesigurnije. A kad se države osjećaju nesigurno, one se počinju naoružavati. Mi, na žalost, pratimo loše globalne trendove, a ovo je jedan od takvih", kaže Anastasijević.