Sučelimo se s AfD-om!
Izbjeglice, stranci i islam - ovo su riječi kojima se u Njemačkoj trenutno može zakuhati potpuno čudesna mješavina načinjena od straha, suzdržanosti i predrasuda. Alternativa za Njemačku, AfD, to radi svakodnevno. Do sada protiv toga nije pronađeno protusredstvo.
Sada su desničarski populisti ponovo napali. Ovaj put je cilj nogometaš Jérôme Boateng. Zamjenik predsjednika Alternative za Njemačku (AfD) Alexander Gauland je u intervjuu "Frankfurter Allgemeine Sonntagszeitungu" rekao da je Boateng doduše cijenjen kao njemački reprezentativac, ali da to ne znači da se na njega ne gleda kao na stranca.
"Mi ne želimo imati jednog Boatenga za susjeda", dodao je on. Gaulandov ispad daje mogućnost da se pogleda duboko u psihu AfD-a iako je predsjednica stranke Petry sada, po poznatom receptu, brzo nakon svega uputila ispriku Boatengu, a Gauland je izjavio da je on samo "opisao stavove nekih ljudi".
Zašto Boateng?
Kada bi ovdje važila normalna politička mjerila Boateng bi vjerojatno bio najneprikladniji cilj za zadirkivanja u smislu neprijateljstva prema strancima. On je rođen i odrastao u Berlinu, njegov otac je iz Gane, a majka Njemica. On je uspješan i izborio je svoj put u "svetište" Nijemaca, njemačku nogometnu reprezentaciju. Kratko rečeno: Boateng je najbolji dokaz za to da integracija može uspjeti.
Upravo to je ono što ga iz perspektive AfD-a čini odgovarajućim predmetom za sijanje sumnje i širenje neraspoloženja. S njim upravo taj uspješni primjer integracije treba biti diskreditiran. Riječ je o visini s koje se pada, o tome da se netko tko je sasvim gore gurne na potpuno dno. I još više. Time se istodobno napada i nogomet. Razlog za to je očigledan: stadioni naime nisu samo mjesta sportskog odmjeravanja snaga i uzavrelih emocija publike. Ovdje se pokazuje - kao možda još samo u kulturi - kako ljudi iz različitih kultura i svjetova zajedno djeluju na način koji se podrazumijeva. I da različitost ne slabi jedan tim, nego da ga jača.
Tako mnogo integracije, koja se podrazumijeva, je pobornicima straha prema strancima trn u oku. Jer ona pobija njihovo ulijevanje straha. I to što su upravo sportski klubovi proteklih mjeseci zahvaljujući svojim izvanrednim ponudama za izbjeglice napravili senzaciju upravo ih to vjerojatno među desničarskim populistima ne čini omiljenim.
Napad na Crkvu
Po istoj mustri kao u slučaju napada na Boatenga odvijaju se napadi AfD-a na Crkvu i njezine karitativne ustanove. Optužba zvuči gnusno, ipak sličnih sumnjičenja je stalno bilo i protiv međunarodnih humanitarnih organizacija: naime da one pod izgovorom spremnosti na pružanje pomoći obavljaju poslove vrijedne milijarde. Caritas i Diakonie, tako glasi konkretna optužba desničarskih populista, imaju vodeću ulogu u prihvatu izbjeglica i iz komercijalnih razloga su zainteresirani da i dalje veliki broj onih koji traže zaštitu uspijevaju doći do Njemačke.
Ovdje Crkva kao moralni autoritet treba biti skinuta s trona. Autoritet koji je inače u raspravi o integraciji potrebniji nego ikada.
Hrana za teorije zavjere
Koliko god je manevar AfD-a lako prozreti, toliko je nespretno na to reagirati samo s krilaticama poput "besramnost" ili "blebetanje". To miriše na odbijanje rasprave. I nastavlja se na nesretnu liniju koju slijedi Katolička crkva, a koja na lajpciški Katolički kongres, želeći izbjeći sučeljavanje s AfD-om, nije uopće pozvala funkcionare ove stranke.
Bila je to glupost koja se osvetila. Sada će se ipak diskutirati, ali s ružnim predznakom, a to je da se AfD i njegove pristaše u svojim teorijama zavjere i progona mogu osjećati ojačani.
Izopćenje nije dobra strategija prema desničarskim populistima. I sve ne smije ostati samo na negodovanju nogometnih službenika. Jer u oba slučaja - kako u slučaju Boatenga, tako i u slučaju crkvenih karitativnih ustanova - AfD koristi predrasude i strahove koji bi mogli biti pretjerani i politički nekorektni. No oni su sada tu i među stanovništvom su više rasprostranjeni nego što se pretpostavlja.
Dijalog kao protumjera
U demokraciji postoji samo jedno jedino protusredstvo koje može zaustaviti širenje straha i bakcila negodovanja u centru društva. To su činjenice i argumenti, to je diskurs.
Čini se kao da su ovdje političke stranke u odnosu na druge društvene skupine već nešto naučile. Bivša ministrica pravosuđa Leutheusser-Schnarrenberger predvodi u tom smislu. U intervjuu "Süddeutsche Zeitungu" ona je napravila provjeru činjenica u programu AfD-a i pokazalo se da stranka izgleda prilično zaostalo.
Nema drugog puta: sučelimo se s desničarskim duhom vremena! Inače će AfD i drugi još dugo moći spremati bljutavu juhu načinjenu od strahova, rezervi i predrasuda.