Suđenje Karadžiću - tema i u Hrvatskoj ali koliko dugo?

Početak suđenja Radovanu Karadžiću na ICTY-u hrvatski mediji svakako će zabilježiti. Pojedini će zločinima za koje je optužen posvetiti posebne priloge i emisije. Međutim, već treći dan suđenja – pokazalo je iskustvo – proces će biti zabilježen tek viješću od tri do četiri retka. Ako se iz Haaga u medijima i objavljuje koji izvještaj s Tribunala, u pravilu je riječ o suđenju hrvatskim generalima optuženima za ratne zločine u Oluji. Pozornost slabo plijeni čak i suđenje bosansko-hercegovačkim Hrvatima, a o ostalim procesima da se i ne govori. Je li to rezultat slabog zanimanja javnosti?

Nema informacija

„Opet nemrem najti u Večernjaku izvještaje sa suđenja u Haagu. Zakaj moram lutati po bespućima interneta da saznam nekaj kaj bi mi moje novine morale prvo pogurnuti pod nos?“. Ovim se riječima jedan od čitatelja, potpisan kao Jura Luzer, obratio kolumnistici spomenutog hrvatskog dnevnog lista. Da je u hrvatskim medijima teško doći do informacija o suđenjima na Međunarodnom sudu za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije potvrđuje i Vesna Teršelić, voditeljica zagrebačke Documente: „Preko medija u Hrvatskoj nije lako pomno pratit suđenja: Jedva da imamo medije koji bi, recimo, slali izvjestitelje baš u Haag, kako bi iz dana u dan izvještavali. Tako je kvalitetno praćenje moguće samo ako je netko u mogućnosti izdvojiti vrijeme i pratiti suđenje preko internetskih veza u stvarnom vremenu.“

Interes postoji ali tko izvješćuje?

Koliko suđenja u Haagu uopće zanimaju građane u Hrvatskoj, znaju li da bi trebao početi proces protiv Radovana Karadžića, prate li što se zbiva na Tribunalu: "Baš puno ne pratim, ali da treba bit osuđen treba"; "Meni je to gubljenje vremena"; "Mislim da takvim zločincima treba suditi"; "Mora mu se suditi i maksimalno ga kazniti. Svakako mora odgovarati"; "Već bi se to konačno trebalo riješiti i da (Karadžić) dobije zasluženu kaznu s obzirom na sve ono što je učinio i našem narodu i Bosancima, muslimanima". Da ljudi očekuju pravdu, da očekuju činjenice o zločinima i da bi bili zainteresirani za informacije o suđenju,Teršelić zaključuje i po zanimanju za procese koji se vode u Hrvatskoj: „Ja vidim da ljudi prate jer na našim internetskim stranicama – i Centra za mir iz Osijeka i Documente – vidim da se ljudi informiraju, da ljudi čitaju izvještaje sa suđenja, da interesa ima.“

Više o životu Dr. Dabića nago o žrtvama

Pa ipak, u medijima nedostaje kvalitetan sažetak onoga što se zbiva u sudnici, za što novinari trebaju biti specijalizirani, ističe voditeljica Documente. A kada se analizira medijsko izvještavanje o suđenjima, publika postaje žrtvom jednog neobičnog sindroma, kaže Teršelić: „Recimo kad se analiziralo izvještavanje u trenu kad je Karadžić i uhićen - više se pisalo o nekakvim senzacionalističkim detaljima iz njegovog privatnog života nego što se pisalo o onom za što je optužen. Nije se tako puno pisalo o samom genocidu, o žrtvama genocida.“

Njima samima je već dosta sudskih rasprava, upozorava Katarina Kruhonja iz osječkog centra za mir, nenasilje i ljudska prava. „Mjesta stradalnika, obitelji žrtava, najčešće su prazna - oni i ne dolaze sudnice. Mnogi kad čuju za ratni zločin više ne žele o tom niti razgovarati,“ ističe Kruhonja i dodaje kako žrtve zločina moraju imati posebno mjesto na kojem će svjedočiti o svojim stradanjima. Pritom ukazuje na Rekom – regionalnu inicijativu organizacija civilnog društva iz zemalja slijednica bivše Jugoslavije, oko koje se okupilo više od 300 organizacija i dvjestotinjak pojedinaca. Intenzivno se vode konzultacije po zemljama u regiji, a cilj im je potaknuti vlade ovog prostora da osnuju neovisnu komisiju koja bi „utvrdila i javno objavila činjenice o ratnim zločinima i svim teškim kršenjima ljudskih prava tijekom prošlog rata.“ Kako ističe Kruhonja, ta komisija ne bi trebala zamijeniti sudske procese, nego bi ih upotpunjavala s prikupljenim dokumentima i svjedočenjima.

Autor: Tatjana Mautner , Osijek

Odg. ur.: N.Kreizer