Sukob oko „obračuna“ klimatskih projekata

Radi se o jednom smislenom projektu. Uz njemačku pomoć u Ruandi se instalira „ekološke" peći. Oko 90.000 ih je već postavljeno u ruandskim selima. A planom je predviđeno da se godišnje izgradi po 40.000 novih peći.

A te peći imaju dvostruki pozitivni učinak: znatno se smanjuje intenzitet sječe šuma u regiji i korištenje drveta na tradicionalnim ognjištima, a istovremeno se reducira i zagađenje zraka u kolibama i kućicama.

Osim toga se godišnje „uštedi" emisija oko 27.000 tona raznih klimatski štetnih plinova. Te peći koštaju oko 100 eura po komadu, novac stiže iz Njemačke. Skuplja ga organizacija "Atmosfair" – a donatori su ili poduzeća ili privatne osobe, oni na taj način žele kompenzirati količinu emitiranih štetnih plinova za koju su sami odgovorni – zato što na primjer lete avionima.

Projekt instalacije peći je samo jedan iz višegodišnje prakse međunarodnih klimatskih suradnji. Nejasno je hoće li se i ubuduće nastaviti s tom praksom. Na klimatskoj konferenciji u Glasgowu bi se naime obvezujućim pravilima trebala regulirati budućnost takvih projekata.

"Članak 6"

Ključni pojam u tom kontekstu je „Članak 6” – a evo i pozadine: kada je 2015. definiran Pariški klimatski ugovor, svih oko 190 država članica Ujedinjenih naroda se obvezalo da će poštivati vlastite, nacionalne klimatske ciljeve. Sama činjenica da su se države obvezale da će smanjiti emisiju štetnih plinova bila je znatan napredak u odnosu na stari klimatski ugovor (Protokol iz Kyota), koji je vrijedio do 2020. Protokolom iz Kyota se samo predviđalo da 38 najbogatijih zemalja svijeta smanje svoje štetne klimatske emisije. Radilo se, a i dalje se radi, o industrijskim državama koje su ionako najvećim dijelom odgovorne za klimatske promjene. I upravo po toj logici iz Kyota su i „rođeni” klimatski projekti poput onog u Ruandi. Bogate zemlje daju novac i financiraju kvalitetne projekte na siromašnom jugu, a zauzvrat dobiju „vaučere” kojima se peru od vlastitih klimatskih grijeha.

No, nakon Pariza je sve drugačije. Sada su se sve zemlje obvezale da će raditi na zaštiti klime, svatko na svoj način. S euforijom se u francuskoj metropoli usvojio taj ugovor, s ciljem da zatopljenje Zemlje ne smije porasti za više od 2 stupnja – a još bolje za samo 1,5 stupnjeva. No, ono što se u Parizu nije napravilo, a ni na klimatskim skupovima nakon Pariza, je dogovor oko toga kako će se „obračunavati” budući projekti, poput onog u Ruandi? I hoće li na primjer bilanca tog projekta biti „upisana” na ruandski ili njemački račun? Tko će ubuduće uopće te stvari financirati? Sve se to trebalo regulirati člankom 6. No, ni šest godina nakon Pariza još uvijek nema konkretnog dogovora.

Što ako ne bude dogovora?

Ako se na konferenciji u Škotskoj ne usvoje konkretna pravila, šef organizacije "Atmosfair", Dietrich Brockhagen, u intervjuu za DW kaže da bi budućnost mogla biti – crna. „Mi svaki dan gradimo nova postrojenja za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora. Za to nam treba novac. A novac dobijemo od naših mušterija i od dragovoljnih kompenzacija za emisiju CO2. I baš zato su nam na ovoj klimatskoj konferenciji potrebni konkretni odgovori oko članka 6., kojim bi se zemljama u kojima provodimo naše projekte dozvolilo da smanjenje emisije CO2 obračunavaju preko Atmosfaira, kao i do sada. U suprotnom ćemo morati obustaviti te kompenzacijske projekte.” A to konkretno znači da bi se obračunavanje i dalje radilo u Njemačkoj. Ruanda ne bi u tom slučaju smjela u svojoj nacionalnoj klimatskoj bilanci navesti i smanjenje emisije CO2, jer bi to značilo da se jedan te isti klimatski projekt „broji” dvostruko.

I upravo je to kamen spoticanja. Neke zemlje poput Brazila takve projekte u budućnosti žele itekako obračunavati kod kuće. Ako se u Glasgowu ne usvoje konkretna pravila, mogao bi se etablirati „sustav Divljeg zapada”, pribojava se David Ryfisch, stručnjak za pitanja klime u njemačkoj ekološkoj organizaciji Germanwatch. U razgovoru za DW, on zbog toga zahtijeva prije svega transparentnost: mogući bi trebali biti samo oni projekti koji siromašnijim zemljama donose neki dodatni klimatski efekt, kaže naš sugovornik.

Ciljevi i projekti

Siromašnije zemlje često imaju sasvim jednostavne klimatske ciljeve, na primjer povećanje kapaciteta proizvodnje obnovljive energije. Projekt izgradnje peći u Ruandi u tom bi slučaju bio uknjižen i priznat kao „dodatni napor”. Ryfisch je uvjeren da „članak 6. itekako može imati pozitivnu ulogu u zaštiti klime: ako se time uvede korištenje tehnologija u zemljama u razvoju, u kojima još nema uvjeta za tržišnu utakmicu". Neka bogata zemlja poput Njemačke tako bi imala mogućnost da napravi i više za zaštitu klime – nego što je to predviđeno nacionalnim ciljevima. Hoće li to one i činiti? To je za sada još otvoreno. Previše je naime primamljiva opcija da se uz pomoć trikova i kompliciranih računa „uljepšava” vlastitu klimatsku bilancu. I Ryfisch dijeli to mišljenje: "Mi u Germanwatchu smo jako zabrinuti mogućnošću da bi se mogao narušiti integritet Pariškog sporazuma ako se neke odredbe ne formulira na ispravan način." Ključni dio Pariškog sporazuma vrijedi i ubuduće – a to je da sve zemlje ostvarivanjem svojih nacionalnih ciljeva doprinose zaštiti klime.

Međunarodna suradnja

Zbog toga klimatska stručnjakinja njemačke sekcije Greenpeacea, Lisa Göldner, kaže da od članka 6. nema puno koristi ako je nejasno formuliran. Za DW ona napominje koliko je važna međunarodna suradnja u pokušaju da se ostvari cilj od zatopljenja Zemlje na razini 1,5 stupnjeva Celzijevih: "Države moraju surađivati kako bi zajedno riješile klimatsku krizu. Bogate zemlje moraju podržati siromašnije u financiranju projekata. Potrebna je i razmjena tehnologija i znanja. Samo tako se može dovoljno brzo ostvariti cilj izlaska iz korištenja ugljena, nafte i plina, odnosno transformacija privrede s ciljem zaštite klime. Ali ono što nam ne treba je etabliranje globalnog tržišta ugljika."

Pravila u članku 6. su izmišljena kako bi se pomoglo siromašnom jugu, i to dodatnim novcem s bogatog sjevera, a ne s ciljem prebijanja klimatskih ciljeva koje svaka pojedina zemlja ionako sama mora ispuniti, analizira Göldner: "Kompenzacije nisu ništa drugo nego to da veliki zagađivači plaćaju nekom drugom da taj drugi reducira ili eliminira emisiju CO2, a oni istovremeno nastave i dalje emitirati ugljik u atmosferu. Kompenzacija je licemjerstvo. Kompenzacije su trikovi u bilancama, s kojima veliki zagađivači žele odbaciti odgovornost sa svojih leđa."

Klimatski stručnjak Germanwatcha, David Ryfisch, ipak još nije pokopao sve nade da bi se u Glasgowu mogao postići dogovor oko ove teške teme i načina na koji se „obračunava" klimatske projekte. U posljednjih šest godina je, kako kaže, cijela diskusija oko članka 6. patila zbog činjenice da se nije napravila adekvatna priprema terena za godišnje klimatske summite. Ovaj put, pod britanskim predsjedanjem, smatra naš sugovornik, to je drugačije. No, hoće li Ryfisch biti u pravu ili ne, odnosno hoće li se ipak postići dogovor ili ne – to ćemo vidjeti 12. studenog. Kada se konferencija u Glasgowu okonča dogovorom. Ili bez njega.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu