Sumrak dubrovačke Uvale Lapad?

Popularna dubrovačka plaža Sumratin postala je posljednjih tjedana predmetom zgražanja lokalnog življa. Taj lokalitet s okolnim parkom, naime, jednog prosinačkog jutra osvanuo je raskrčen bagerima, s oko 70 većih i manjih stabala oborenih na tlo, a pogledu se otvorila panorama čistine kakvu tamo nitko ne pamti. Javnost je znala da je centralni prostor Uvale Lapad dospio pod novu koncesiju, naravno, i da mu slijedi redizajn. Ipak, nitko nije očekivao da će ulagač, pri uređenju površine na kojoj će iznajmljivati ležaljke, otići dotle s promjenom osnovnog izgleda jednog od najomiljenijih gradskih parkova.

Štoviše, prema onome što će zatim objaviti lokalni mediji, ispostavit će se da je uoči zahvata došlo do značajne izmjene projekta preuređenja Sumratina. Koncesionar, tvrtka „Dubrovački zalasci sunca“, dobio je županijsku lokacijsku dozvolu na osnovi prvotnog arhitektonskog rješenja. Ono se činilo prihvatljivim i, među ostalim, jer je predviđalo rušenje manjeg broja stabala u lošijem stanju. Investitor je potom izmijenio arhitektonski pristup u svojoj dokumentaciji, ali je s njom ipak dobio građevinsku dozvolu od nadležnih tijela Županije Dubrovačko-neretvanske, i potom je započela devastacija ovog dijela lapadskog poluotoka.

Pošast komercijalne ponude

Teško je, dakle, ikakvim drugim imenom nazvati ono što nas je dočekalo u obilasku Sumratina, čiji je središnji dio danas opustošen kao da tamo nikad nije bilo ničega. Teško je imenovati i počinitelja zahvata, pak, jer se s razvojem projekta tzv. zajednica ponuditelja investicije nazvana „Dubrovački zalasci sunca“ navodno – raspala. Mada je koncesija izdana prvenstveno na račun poslovnih rezultata firmi „Mucić“ i „Hotel Katarina“, u međuvremenu je zajednica ponuditelja iz neznanih razloga promijenila vlasnika, te je angažiran i novi pejzažni arhitekt s nekim novim idejama. Može se tako zaključiti da od momenta izdavanja lokacijske dozvole ništa nije ostalo isto – ni službeni plan, ni ulagač, ni arhitekt, ni Sumratin.

Mutna, zasad prilično nejasna ulagačka igra oko projekta, gdje se malo što može konstatirati sa sigurnošću, nažalost, već je nepovratno obilježila prostor Uvale Lapad. Posrijedi je inače lokacija koja je dugi niz desetljeća održavana kao javno dobro od posebnog interesa; komunalna plaža i park koji nisu spadali u neformalnu domenu nijednog hotela. A to i jest najčešće slučaj s većim plažama od pijeska i oblutaka u Dubrovniku, dakle, pri čemu ne ubrajamo popularna „divlja“ kupališta na stijenama i slične, za masovnije posjete manje praktične, zapravo neuređene pristupe moru.

Sumratin do daljnjeg ostaje veliko gradilište sa skršenim deblima stabala i hrpama crvene zemlje koje neminovno podsjećaju na otvorene rane, dok na ogradi informativni panoi pomoću kompjutorskih ilustracija sugeriraju da će tu uskoro zavladati ekskluzivna turistička ponuda s luksuznim lounge-barovima, restoranima i zabavnim sadržajima. Stara plaža s parkom – stara Uvala Lapad – bila je nešto drugo; otvoreni prostor za sve, s minimumom sasvim nenametljivih objekata i mogućnošću za ležernu rekreaciju čitavih obitelji u prirodi. Srušene su i plažne zgrade svlačionica, restorana i spremišta koje datiraju iz 30-ih godina 20. stoljeća, bez obzira što je javni program sugerirao njihovo uklapanje u novi izgled kompleksa.

Samovolja poduzetnika, nebriga vlasti

Ugledna dubrovačka arhitektica Svjetlana Jelavić-Dean izjavila je za DW kako osobno smatra da se u realizaciji ne radi o greškama arhitekata, nego o samovolji poduzetnika: „Situacija na terenu bitno se razlikuje od one u glavnom projektu za koji su izdane dozvole. Stabla su posječena van projektnog hortikulturnog uređenja, i vidjela sam da je nekoliko ogromnih borova srušeno bez ikakve jasne svrhe - osim one znane investitoru - a nekih odstupanja ima i u drugim segmentima“. Po njezinu mišljenju, vlasti bi se morale pobrinuti da inspekcijske službe konačno izađu na teren i da poprate sve što se tamo čini, te usporede to s onim za što su izdane dozvole. No vlasti to ne poduzimaju, već načelno povlađuju ulagaču, pri čemu treba dodati i da je Dubrovnik nedavno ostao bez gradonačelnika, do izbora na proljeće.

Županijska uprava očitovala se medijski da „nema razloga sumnjati“ u osnovanost dozvole koju je izdala njezina služba, kao ni u mišljenje fitosanitarne inspekcije koja nije reagirala, te po tome zaključuje da su posječena samo nezdrava stabla. Nadalje, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja RH negativno je odgovorilo na dopis civilne udruge „Divlja liga vaterpolo“ koja je zatražila utvrđivanje osnovanosti građevinske dozvole. Unutar iste komunikacijske linije, međutim, istaknuti su bili i detalji spora poput odnosa novog ulagača prema istisnutom bivšem koncesionaru, gdje se nalazi da stari korisnik prostora i dalje, slijedom jedne odluke Upravnog suda, ostaje relevantan subjekt u svim aktualnim procesima.

Kontaktirali smo stoga i predsjednika navedene udruge, koji nam je u e-mailu poslao novo pismo upućeno osobno ministru graditeljstva Lovri Kuščeviću, uz napomenu da je tu sve što bi nam imao reći. „Sporni zid (podzid) duljine 112 metara nije obalna linija“, piše Igor Legaz ministru, te u nastavku zaključuje kako službenica ministarstva koja mu je poslala prethodno rješenje uopće ne poznaje materiju o kojoj piše, npr. pojam tzv. hidrografske nule. Saznajemo kako (pod)zida nema u spisu lokacijske, dok ima u spisu građevinske dozvole, no sličan nalaz utvrđuje Legaz i za pitanje gradnje parkirališta u kompleksu Sumratina, a preko kojega ulagač i ministarstvo, po njegovu mišljenju, nehotično postižu „vraćanje u igru“ starog koncesionara.

Sporost reagiranja javnosti

„Ljudi su neugodno iznenađeni, ali javnost sporo reagira na ovakve događaje, i to je već kronični problem u Dubrovniku, kao i šire u Hrvatskoj“, rekao nam je Nikša Selmani, gradski vijećnik s oporbene, neovisne kandidacijske liste „Srđ je Grad“ koja - već uobičajeno – najsadržajnije kritizira štetne poteze vlasti većih stranaka, pa je tako bilo i ovom prilikom, kad je objavljen proglas s upozorenjem na događaj u Uvali Lapad. Ali, problem o kojem je riječ, kao što Selmani ističe, u cijelosti se ogleda tek kad shvatimo da institucije sustava neće obaviti posao ukoliko javnost ne poduzme jači, organizirani pritisak.

„Mi smo tražili odgovore o projektu od lokalnih i državnih tijela i objavit ćemo ih čim ih primimo. No, generalno, borba najšire društvene zajednice za opći interes moguća je tek ako donesemo stabilne, stručne i dugoročne urbanističke i druge razvojne planove za Dubrovnik i ostale gradove. I ako ih strpljivo i detaljno pretresemo u javnim raspravama, uz opsežne kampanje i angažman raznih društvenih subjekata“, mišljenje je ovog vijećnika. U protivnom, smatra on, sve više će prijetiti ova ista opasnost: investitorski ucjenjivački pritisak i apriorna benevolentnost političara prema krupnom kapitalu, a na štetu društva.