Sunce tuđeg neba

Stoljećima se iz ekonomskih razloga (ili kako se govorilo „trbuhom za kruhom") napuštala svoja zemlja. Nemaštinom iznuđeni odlasci su često bili tema pjesnika. Tako je još početkom 20. stoljeća srpski pjesnik Aleksa Šantić napisao poemu „Ostajte ovdje":

 

Sunce tuđeg neba

Neće vas grijat ko što ovo grije;

grki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije.

 

A čuvena makedonska pjevačica Esma Redžepova je daleke1963. godine snimila temu „Tuginata pusta da ostane“ u kojoj su ključni stihovi:

 

Svi pečalbari su došli kući,

samo nema mog dragog da se vrati

pitam vas mladi pečalbari,

da li ste videli mog dragog

Iz pečalbe kući da se vrati

 

Kada je krajem šezdesetih Josip Broz Tito dozvolio da jugoslovenski radnici odlaze u inozemstvo, nastao je specifičan sloj ljudi nazvanih gastarbajterima. Stotine tisuća radnika, zanatlija i uslužnih djelatnika su pohrlili u Zapadnu Europu. Tim potezom je djelomice rješena nezaposlenost.

Stotine tisuća odlaze i sa

da. Ali je danas taj „odljev mozgova“ jedan od najvećih problema zemalja koje su nastale raspadom Jugoslavije.

 

Razlika između starih i novih gastarbajtera je bitna. Prvi su odlazili s jasnom idejom da se vrate pa su zato, pored ostalog, u zavičaju zidali ogromne kuće. I sve vrijeme pečalbe sanjali su o povratku.

 

Današnji pretežno vrlo obrazovani klinci kupuju kartu u jednom smjeru. Ili kako u temi „Irska" peva hrvatska grupa Postolar tripper: 

 

Letimo za Dablin Ryan airom,

letimo u bolje sutra jednim smjerom

evo mi smo stigli ovdje

stvarno sve je med i mlijeko

smijemo se, pijemo, sekiramo se jako rijetko

dođi i ti, sve je super

brzo riješi sve papire

posla ima i za menadžere a i za portire

 

Sudeći po podacima Eurostata, epidemija selidbi ne jenjava. Zaključno s 2017. godinom Hrvatsku je napustilo 348 000 radno sposobnih. Od toga, njih oko 60 000 su visoko obrazovani. Srbiju je od 2000. godine napustilo oko 654 000 ljudi. Te brojke potvrđuju opustjela naselja u obje zemlje.

 

U intervjuu za portal Vice zagrebački filmski redatelj Predrag Ličina, čiji provokativan film „Posljednji Srbin u Hrvatskoj" ovih mjeseci dobija odlične kritike, cinično kaže:

„Srbi i Hrvati žive zajedno više od 1000 godina pa je nemoguće da taj odnos ikada zastari. Kakvi smo, dobro je da smo još živi. Srećom, ljudi masovno napuštaju obje zemlje u potrazi za boljim životom, pa će u slučaju novog sukoba broj žrtava biti mnogo manji."

Irska, Malta, Njemačka, Norveška (ma sve evropske zemlje) su postale teritorije u koje se masovno odlazi. Rok grupe iz Hrvatske tvrde da sada imaju više publike u Dublinu nego u svojoj zemlji. Pa tamo redovno sviraju.

 

Grupa Zabranjeno pušenje je o obećanoj zemlji zapjevala u pesmi „Irska". 

 

Irska, Irska isto ima dima

i kruha i igara i čarapa i gaća

Irska fina tamo nema mina

umjerena klima i mnogo bolja plaća

 

Splitski autori Bobo & Saša Antić (TBF) snimili su ironičnu temu „Uvelo misto" s direktnom asocijacijom na čuvene TV serije „Naše malo misto“ i „Velo misto“ koje je tokom sedamdesetih voljela čitava Jugoslavija. S nostalgijom opisuju kako je bilo ranije, a s gorčinom kako je sada kada su u tim mestima ostali samo starci:

 

Sad nigdi ništa

Prazne zgrade igrališta

Puste škole i vrtići

Kladinice i kafići

Vitar zviždi kroz kale

I nosi plač babe

 

Sastav EKV  je 1993. godine snimio pjesmu „Ponos". U njoj je Milan Mladenović nabrojao imena prijatelja koji su napustili zemlju. I to najčešće zbog nasilne mobilizacije. Stih „u prošlim danima izgubili smo ponos, u prošlim danima izgubili smo sve“ je odlaskom Tuđmana, pa Miloševića, zazvučao kao da je izgubio na aktuelnosti. Kakva greška! 

Ali nije trebalo mnogo vremena da to shvatimo.

 

Skoro 25 godina kasnije grupa Vanya con Trios iz Kikinde u pjesmi „Karta u jednom pravcu“ na sličan način pjeva o istoj temi. I oni su stihove potpuno personalizirali. Navode konkretna imena mladih koji iz ekonomskih razloga odlaze. Ali idu i korak dalje jer navode što sve će ta mladost emotivno izgubiti preživljujući daleko od svojih. I iznose ključno pitanje: „Ko će platiti ceh?“. Odgovor odavno znamo. Zato su baš svi akteri spota ove pesme ozbiljni i zabrinuti.

 

Beogradska rediteljica Ana Marija Rossi je nedavno debitirala filmom „Ajvar" koji se upravo bavi sudbinama ekonomskih emigranata. U intervjuu za list „Vreme" ona, između ostalog kaže:

 

„I posljednji veliki nalet emigracije je od 2000. naovamo, naročito posljednjih nekoliko godina. Idu s tek završenim fakultetima, zanima ih uređen i udoban život i čini mi se da im manje teško pada taj odlazak. Naučili su da roditelje viđaju na skajpu, dolaze ljeti i uglavnom im ne pada napamet da se vraćaju."

Slikar i muzičar Nenad Marić, poznatiji kao Kralj Čačka je u temi „Mama kupi mi propeler“ na sličan način kao Milan Mladenović progovorio o novom / starom valu onih koji su odletjeli preko granica:

 

Mama kupi mi propeler da odem daleko odavde...

...ovde je mračno i svetla se gase i duše izjeda vrela stud

 

Jedan od stihova u pjesmi glasi „u mržnju je neko stavio kvasac". Time se opisuje što nam se dešava posljednjih 30 godina.

 

Milan Stanković je jedan od onih novih glasova koji kroz muziku precizno ali i duhovito iznosi politički stav. Djeluje pod firmom Sevdah baby, a pored slušanih pjesama, poznat je po efektnim miksevima imbecilnih izjava političara. Nedavno se oglasio novom pjesmom „Karta – moj glas – moje oružje." Tema je, naravno, karta u jednom smjeru:

 

Kartu za gore, za lepe snove

Kartu za sreću i mnogo love

Kartu za sunce po kišnom danu

Karte za sve koji neće da stanu

 

A slikarica Jelena Trpković je još 2015. godine zapisala:

„Predajem studentima o crtežu. Razumijem njihove probleme, dovoljno je da se sjetim svog odrastanja. I pišem im preporuke za odlazak u inozemstvo."

 

Bosanska grupa Dubioza kolektiv je ove jeseni predstavila novu pjesmu „Cross The Line". Snimili su je oni i „brat po oružju" Manu Chao. Već po nazivu je jasno o čemu pjevaju. I iz njihove pjesme je nedvosmisleno da Jugoslavija ponovo nastaje. Ali negdje daleko. Zato su i napisali: 

„Tisuće ljudi napustili su Bosnu i Hercegovinu tokom ratnih devedesetih bježeći od nasilja i tražeći spas na Zapadu. Nove tisuće danas odlaze iz BiH, daleko od siromaštva i beznađa post-ratnog društva. 

 

U isto vrijeme iz Turske, preko ovih prostora i takozvane Balkanske rute, neke nove tisuće i tisuće kreću se dalje od razaranja i gladi prema EU i boljem životu. Taj neprestani tijek ljudi koje ne mogu spriječiti ni sile bodljikavih žica, ni razni zidovi,  inspirirale su ovu pesmu, odu odlučnosti, hrabrosti i snazi svima onima koji napuštaju domovinu i suočavaju se s neizvesnom budućnošću."

 

Gitarist YU grupe Petar Jelić i njegova supruga Aleksandra su snimili temu „Beograd u vodi". Jasno aludirajući na financijski sumnjivu izgradnju kompleksa „Beograd na vodi" kao simbola bahatosti i korumpiranosti aktuelnog režima, Aleksandra je otpjevala: 

 

Beograd pliva u vodi, a meni nestaje dah

Mladost mi prođe u borbi za bolji sutrašnji dan

Beograd pliva u vodi,

a razum šapuće da spakujem ono što volim i svoj napustim grad

 

Na društvenim mrežama su dočekani sa empatijom, a jedan od komentara je baš precizan. Neko je napisao da je pjesma „odraz naše slabosti". E da, Aleksandra i Petar su otišli živjeti u Švedsku.