Sva lica Jemena

Bilo je to u srpnju, kada sam primila poziv iz Adena: „Imate li vizu za ulazak u Jemen". Skoro godinu dana je prošlo od mog prvog pokušaja da odem u tu zemlju. Da li ću ovaj put uspjeti?. Ili će me vratiti sa aerodroma u Amanu, kao brojne novinare prije mene? Ipak, imala sam sreće i doputovala sam u Aden.

Iza mene je bio dug put od studija Deutsche Wellea u nigerijskom Lagosu preko Kaira i Amana do Adena. Bez kamere i televizijske opreme. Ali kad sam stigla mogla sam odmah početi sa snimanjem jer sam već mjesecima bila u kontaktu s lokalnom snimateljskom ekipom.

Sveprisutna nesigurnost i napetost se mogla odmah osjetiti. Prolazimo razne kontrolne punktove na putu do privremenog glavnog grada Adena. Neke od punktova kontroliraju vladine trupe, ili ono što je od njih ostalo. Druge su zaposjele trupe pod kontrolom Saudijske Arabije ili Ujedinjenih Arapskih Emirata. A na nekim kontrolnim točkama su bili separatisti koji sanjaju nezavisnost južnog dijela zemlje. Uz to u Adenu su prisutni i militantni islamisti za koje se nikad ne zna kada će, gdje i na koga udariti.

Priče u tišini

U tom kaosu, gdje se savezništva mijenjaju preko noći, novinsko izvještavanje je opasan poziv, naročito za strance. Osim toga, bila sam žena u konzervativnom Jemenu, pa sam zbog svega ovoga pokrila lice. U Jemenu se možda baš zato neka vrata skrivečki otvaraju upravo ženama. To iskustvo sam imala još prošle godine kada sam istraživala za reportaže iz Saudijske Arabije.

Fatima mi je otvorila svoja vrata i svoje srce. Nedavno je završila medicinu i bila je preopterećena radom u državnoj bolnici. Premalo osoblja i kreveta, nedostatak lijekova. „Ponekad nismo imali ni dovoljno kisika kada je bilo hitno". Inhalator s parom mora pomoći djetetu koje se bori za svaki udisaj. Naposlijetku dolazi boca s kisikom, u zadnji čas. Fatima kaže da mnoga djeca nemaju tu sreću. Kaže da bi radila i besplatno jer se neko mora pobrinuti o toj djeci.

Fatima kod kuće traži utočište. Ima snove kao i svaka mlada žena, želi se družiti i izlaziti s prijateljima. Do sada je tim željama bilo na putu konzervativno društvo, a rat je za žene koje teže nezavisnosti dodatno otežao situaciju. „Pri tome je meni bolje nego drugima jer je moja porodica otvorenija od drugih u Jemenu. Moj otac me podržava u namjeri da sama otputujem u Njemačku i otpočnem nov život". Neizvjesno je međutim hoće li ona uspjeti otići u inozemstvo na usavršavanje.

Jemen ima mnogo lica

Bila sam u različitim krajevima zemlje. Zaista, zemlja ima mnogo lica. Postoji Jemen u kojem ljudi još uvijek sebi mogu priuštiti da odu do dućana, ali je tu i Jemen starice koja očajno viče na tržnici:“Dobila sam samo dvije ribe za sedam osoba. Što ćemo jesti?".

Isto tako postoji i Jemen afričkih došljaka, migranata. Na stotine njih prepješače pustinju na putu do Saudijske Arabije. Ti ljudi vrlo malo znaju o dugotrajnom ratu u Jemenu.

Srela sam i ljude koji uprkos svoj toj bijedi žele unaprijediti kulturu, oni sanjaju o kinima i kazalištima. Kažu da ljudi ne umiru samo od gladi već i zato što im bez kulture zakržljaju duše.

Nekoliko dana nakon mog odlaska iz Adena, jedan bombaš samoubica je aktivirao eksploziv pred policijskom stanicom u blizini bolnice u kojoj smo snimali. Da, Jemen je nepristupačno mjesto puno rizika. Ali uprkos svemu je to mjesto vrijedno ponovnog dolaska. Kako bismo opet izvijestili o ljudima koji pate zbog politike za koju nisu odgovorni. Izgleda da se njima više nitko ne bavi otkako je na pomolu novi konflikt između Irana i Sjedinjenih Američkih Država. A „zaboravljeni rat“ u Jemenu i dalje traje.