Svećenici "iz uvoza" za njemačke vjernike

Pater Titus Karikkassery često služi misu i po dva puta dnevno. Kapelan putuje od jedne do druge od ukupno četiri crkve svoje katoličke župe u Troisdorfu na zapadu Njemačke. Tamo razgovara sa župljanima i pomaže im u teškim situacijama. Karikkassery je došao iz Indije - i to više nije ništa neobično u njemačkim crkvenim zajednicama. Samo u njegovoj nadbiskupiji u Kölnu je aktivno 55 dušobrižnika iz Indije i povrh toga dolazi još 136 svećenika iz zemalja kao što su Poljska, Nigerija ili Južna Koreja. U toj nadbiskupiji je već gotovo svaki sedmi svećenik iz inozemstva. Slično je u mnogim od 27 njemačkih biskupija i nadbiskupija.

Pater Titus Karikkassery je redovnik reda Karmelićana. Kad su ga čelnici njegovog reda pitali, da li bi bio spreman napustiti svoju domovinu i služiti u inozemstvu, prihvatio je jer se nadao svojom zaradom pomoći onima koji su ostali u njegovoj domovini na jugu Indije. Danas mu je 44 godine, a kad je prije šest godina došao u Njemačku, nije znao niti jednu riječ njemačkog jezika.

U "misionarenje" - Njemačke!

Slična sudbina je zadesila i Celsta Matea Sánchez-Rosaria. Ovaj 35-godišnjak je odrastao u Dominikanskoj Republici i kao mladić je htio biti kompjuterski programer. Umjesto toga, osjetio je poziv zarediti se za svećenika: "Tamo su me pitali, da li sam spreman otići u zemlju u kojoj ima malo svećenika i gdje je moja pomoć možda potrebna. Rekao sam da jesam. Dopalo me da idem u Köln", priča Sánchez-Rosario. Zapravo, ždrijeb je odlučio kamo će otići i 2010. se zatekao u Wachtbergu, župi južno od Bonna.

U Njemačkoj je sve manje onih koji se odlučuju na zvanje katoličkog svećenika. Prošle, 2011. godine se u svim njemačkim biskupijama i nadbiskupijama zaredilo još samo 108 dušobrižnika. Još u devedesetim godinama prošlog stoljeća ih je godišnje bilo više od 300. Povrh toga, mnogi aktivni svećenici su već blizu umirovljenja, tako da crkva ima sve većih problema vjernicima osigurati duhovnu skrb.

Jedino rješenje izgleda da je "uvoz" - većinom iz Azije, Afrike i Južne Amerike. Prema statistikama njemačke Biskupske konferencije, već 2007. godine je u Njemačkoj bilo 1312 svećenika iz drugih zemalja, a svake godine ih dolazi još. Najveća skupina su dušobrižnici iz Indije, mada su tamo katolici tek skromna manjina i broje samo 17 milijuna članova. Na drugom mjestu su svećenici iz Poljske.

Crkva izbjegava odgovor na pravo pitanje

Stranim svećenicima često nije lako u svojim novim župama u Njemačkoj. Služba Božja na njemačkom se, uz malo vježbe, još nekako može izvesti, ali golemi problemi nastaju kada je potreban razgovor s vjernicima, često na dijalektu kakav se ne uči na nikakvim satovima njemačkog jezika. Vjernici dolaze svećeniku sa svojim osobnim problemima, a takav svećenik jedva uspijeva shvatiti i najosnovnije, što mu njegov župljanin govori. Da bi se shvatila sva nevolja o kojoj se govori je potrebno i odlično poznavanje jezika, baš kao i poznavanje kulturološke pozadine župljana u kojoj se zatekao. Stranim svećenicima se pokušava mnogo toga objasniti, ali praksa uvijek izgleda drugačije od teorije.

Pater Sánchez-Rosario priznaje kako nije bilo druge, nego da se onda vjernici nauče na njegov osobiti stil: "U mom slučaju, prvo su se vjernici morali naučiti na moj jezik jer još uvijek samo natucam njemački. Morali su se naviknuti i na moj naglasak i moju artikulaciju."

No i među udrugama vjernika se čuju sve oštrije kritike zbog dovođenja stranih svećenika u Njemačku. Njih ne smeta toliko niti jezik, niti kako strani svećenici izgovaraju imena svetaca, nego nešto posve drugo: oni smatraju kako time crkva izbjegava suočiti se sa stvarnim pitanjem, zašto mladi Nijemci ne biraju svećeničko zvanje? Dakle, to je samo izbjegavanje pitanja i celibata i žena koje bi preuzele svećeničku dužnost.

I pateru Karikkasseryu je teško naučiti se ophođenju sa svojim župljanima - i to nema veze s jezikom. Njemu smeta zatvorenost ovdašnjih ljudi gdje se ne smatra uobičajenim da i svećenik jednostavno posjeti svoje župljane: "U mojoj domovini mi ne treba termin da bih posjetio neku obitelj. Mogu jednostavno otići do nečijeg doma, pozvoniti i reći: 'Halo, eto me!' Obitelj se onda okupi, sjedimo, razgovaramo, popijemo čaj i ponovo se rastanemo. Ali kada ovdje želim posjetiti neku obitelj, moram se najaviti tjedan dana unaprijed i dogovoriti termin i reći im, koliko minuta će susret trajati. To je meni osobno prilično teško", priznaje dušobrižnik s juga Indije. Objašnjava kako su mu u njegovoj domovini vjernici sami prilazili i razgovarali o njihovim problemima.

Mnogo veći problemi od jezika

Ti svećenici iz inozemstva dobro osjećaju, koliko su se crkva i društvo udaljili jedan od drugog u Njemačkoj i u čitavoj Europi. Nekad su europski misionari širili vjeru po čitavom svijetu, ali su ta vremena nepovratno završena: "Misionarstvo Amerike je krenulo iz Europe. Sad je obrnuto. Europa je, da tako kažemo, mjesto koje treba misionare", kaže Sánchez-Rosario. To mu nipošto nije drago: "Ne mislim da je to dobro, to je teško stanje."

I Karikkassery ima dojam kao da je u misionarskoj misiji, ali misli i kako im je još teže nego europskim dušobrižnicima koji su svojedobno širili kršćanski nauk po Indiji. Tamo su misionari propovijedali neku novu vjeru i nauk kako su svi ljudi isti pred Bogom. "Ali, ovdje i danas, je potpuno drugačije", kaže svećenik gledajući kroz prozor. "Ljudi znaju za Boga. Ono što im nedostaje nije vjera, nego način da je žive." Smatra da u Njemačkoj više ništa nije ostalo od suživota vjernika u duhu vjere.

Karikkassery će barem na neko vrijeme biti među sebi sličnima - ali još uvijek u Njemačkoj. On je jedan od šest dušobrižnika iz Indije koji će useliti u samostan u Siegburgu. Tamo će održavati službu Božju i obavljati dužnosti župnika. Taj samostan su stoljećima koristili Benediktinci, ali je zatvorio svoja vrata 2011. godine. Više nije bilo dovoljno redovnika.