Sve manje demokracije u svijetu

Autokracije poput Rusije i Kine s jedne strane, demokracije poput SAD-a ili Njemačke s druge strane. Je li to veliki sukob našeg vremena? "Radi se o teškoj borbi", rekao je kancelar Olaf Scholz, opisujući globalnu političku klimu tokom svog posjeta Washingtonu 7. veljače.

U intervjuu za CNN Scholz je bio optimističan: on je apsolutno siguran da će demokracija na kraju pobijediti. Jer to nije samo zapadnjačka ideja, već nešto duboko ukorijenjeno u ljudima. "Apsolutno sam siguran da ljudi širom svijeta cijene naš način života koji je obilježen demokracijom, vladavinom prava, slobodom pojedinca i tržišnom ekonomijom."

Ograničenje sloboda, ukinuta podjela vlasti

Međutim, demokracija je danas dalje od toga da bude dominantan oblik života nego što je to bila tokom proteklih godina. Prvi put od 2004. godine takozvani Bertelsmannov indeks transformacije (BTI) bilježi više autokratskih nego demokratskih država. Od 137 zemalja u razvoju i tranziciji, samo 67 su još uvijek demokracije. Broj autokracija se povećao na 70.

"Ovo je najgori rezultat političke transformacije koji smo ikada izmjerili u 15 godina našeg rada", kaže Hauke ​​Hartmann, voditelj projekta BTI u zakladi Bertelsmann. U globalnom prosjeku ima manje slobodnih i poštenih izbora, manje slobode mišljenja i okupljanja, a podjela vlasti je sve više ugrožena.

Na primjer u Tunisu, zemlji koja se dugo smatrala posljednjim svjetionikom nade za demokratske pokrete Arapskog proljeća. No tu predsjednik Kais Saied vlada dekretima otkako je razvlastio parlament i vladu u srpnju 2021. i suspendirao dijelove Ustava. Nedavno je raspustio Vrhovno sudbeno vijeće koje bi trebalo jamčiti neovisnost pravosuđa u zemlji.

A to je samo jedan od mnogih primjera koje Hartmann navodi u intervjuu za DW. "Turska je najviše nazadovala u posljednjih deset godina pod predsjednikom Erdoganom, koji je svojevremeno važio za nadu napretka", kaže on. "Podjela vlasti i sudjelovanje građana u oblikovanju politike su toliko ograničeni, da smo prije dvije godine morali Tursku klasificirati kao autokraciju. Nažalost, ova se ocjena u međuvremenu nije promijenila."

Političke i gospodarske elite kao glavni pokretači autokracija

Zabrinjavajuće je da su mnoge prethodno dobro etablirane demokracije skliznule u kategoriju "defektnih demokracija". Primjeri za to su etnonacionalistički kurs premijera Narendre Modija u Indiji ili desničarske autoritarne vlade predsjednika Jaira Bolsonara u Brazilu i Rodriga Dutertea na Filipinima.

"To su demokracije koje smo prije deset godina klasificirali kao konsolidirajuće, kao stabilne, a koje sada imaju velike nedostatke u svojim političkim procesima. U Europi su primjeri za to Poljska i Mađarska – u njima se podrivaju načela EU.a o vladavini prava."

Kao najvažnijeg aktera jačanja autokratskih sustava i erozije demokratskih normi Hartmann vidi političke i gospodarske elite koje žele zaštititi svoj klijentelistički i korumpirani sustav. "U većini od 137 zemalja koje smo ispitali imamo posla s političkim sustavom koji se temelji na pseudosudjelovanju građana i gospodarskim sustavom koji narušava tržišno natjecanje i sprječava ekonomsku i društvenu participaciju građana."

To se osobito često može vidjeti u Srednjoj Americi, gdje je politika često prožeta mafijaškim strukturama. Kao i u subsaharskoj Africi, gdje su pojedinci osiguravali političke sinekure i iskorištavali slabu institucionalizaciju političkih procesa.

Val populista

Oni kojima prijeti siromaštvo, glad i socijalna isključenost, a ne vide napredak kroz demokratske procese, često su zaslijepljeni populističkim alternativama. I to ne samo u zemljama u razvoju, već i u odavno uspostavljenim demokracijama poput SAD-a, koje BTI ne uzima u obzir. On ne propituje zemlje koje su bile članice OECD-a prije 1989. i stoga su se uvijek smatrale demokratskim i tržišno konsolidiranim.

"S obzirom na izbor i trajnu popularnost Donalda Trumpa, kao i neodgovorno ponašanje engleske elite, mnogi su prilično razočarani snagom naših vlastitih demokracija”, kaže Hartmann.

Uz marginalizaciju pojedinih populacijskih skupina, on kao problem vidi i izbore na kojima se pobjednik odlučuje običnom većinom glasova. To često dovodi do dvostranačkog političkog sustava: „To mi se čini kao uzrok polarizacije, koju vjerojatno najbolje možemo vidjeti u SAD-u. "

Represija u sjeni pandemije

Pandemija koronavirusa također je donijela daljnja ograničenja političkih i građanskih prava u mnogim zemljama. U većini slučajeva te mjere su bile umjerene, vremenski ograničene i, što se demokratskih država tiče, legitimirane kroz parlament, kaže Hartmann.

"Ali iznimke vidimo u populističkim režimima s autoritarnim obilježjima poput Filipina ili Mađarske, odnosno u autokracijama poput Azerbajdžana, Kambodže ili Venezuele. Te zemlje su pandemiju koristile kao izgovor za povećanje represije." U razvijenim autokracijama kao što je Kina opseg digitalnog nadzora se znatno povećao.

Usprkos svjetskom trendu prema autokraciji, Hartmann i dalje vjeruje da većina ljudi čezne za slobodom i mogućnosti suodlučivanja, te da neće doći do pada građanskog angažmana na globalnoj razini. "To se vidi u hrabrim prosvjedima za slobodne izbore u Bjelorusiji, u solidarnosti civilnog društva u Libanonu, borbi protiv vojne vlasti u Sudanu ili na primjeru protesta protiv puča u Mjanmaru. Ti ljudi ne idu jednostavno na demonstracije, oni riskiraju svoje živote za bolje društvo."

Oni su heroji - posljednja i najtvrđa utvrda u globalnoj borbi protiv autokracije, uvjeren je Hauke ​​Hartmann, voditelj projekta Bertelsmannov indeks transformacije.

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu