Sve više djece na Balkanskoj ruti

"Jeste li Vi otac?" To pitanje makedonski granični policajac ponavlja više puta, svaki put se sve više mršti, njegov loš engleski izgovor postaje sve više hektičan. "You are father?" Sirijac kojemu se obraća samo bezizražajno kima glavom i time želi potvrditi da je žena iza njega njegova supruga i da je troje djece isto njegovo. Policajac provjerava dokumente koje su izdale grčke vlasti - ova obitelj nema putovnica - i na kraju nema drugog izbora, nego vjerovati tom muškarcu. "Idite!" Time makedonski policajac konačno daje zeleno svjetlo i sirijskoj obitelji otvara novu etapu njihovog putovanja: sada smiju u tranzitni kamp u Đevđeliji. Tamo ostaju nekoliko sati i potom odlaze dalje prema Srbiji.

Krijumčari daju zimski popust

Kad su u pitanju djeca, sumnja vlasti ni u kojem slučaju nije neopravdana: Europol govori o 10.000 maloljetnika koji su bez pratnje odraslih osoba stigli u Europu i nakon toga nestali. Doduše, ne može se točno utvrditi jesu li doista nestali ili su samo zbog šlampave birokracije postali "nevidljivi". No o Europolovoj vijesti se i u Đevđeliji raspravlja. Jer, sve je više djece i žena koji su u bijegu, kako to potvrđuje i makedonska statistika. Dok su prošlo ljeto i do 75 posto izbjeglica bili muškarci, djeca i žene u međuvremenu na makedonsko-grčkoj granici čine dvije trećine pridošlica.

"U početku se htjelo prvo iskušati taj sustav, mladi muškarci su trebali probiti led", smatra Jesper Frovin Jensen koji po nalogu UNICEFA na licu mjesta u Makedoniji koordinira pomoć za izbjeglice. Stanje u ratnim područjima se nije poboljšalo, kaže taj Danac i dodaje da za mnoge ostanak u domovini ne predstavlja više nikakvu opciju. "Osim toga, krijumčari po ovom vremenu ne mogu napuniti svoje brodove i stoga snižavaju cijene. To je onda znak za mnoge koji si taj put prije nisu mogli priuštiti."

Dakle, sada je sve više riječ o ženama koje moraju skupiti hrabrosti da se sa svojom djecom upute na put opasan po život. Žene poput Hosne iz Aleppa koja upravo ide po juhu s tjesteninom. Njezin trogodišnji sin, debelo obučen u skijaško odijelo, sjedi na jednoj klupi u golemom šatoru s grijanjem. "Aleppo bad. In Aleppo war. (Aleppo loše. U Aleppu rat)", priča ta majka ukratko o situaciji u njezinom rodnom gradu. Njezin suprug je već u Švedskoj, sada i Hosna želi tamo, što zvuči pomalo apsurdno: u trenutku kad da te zemlje žele otežati spajanje izbjegličkih obitelji ili odgoditi taj proces, upravo tada dolaze žene i djeca - često preko nemirnog mora i ledom pokrivenih balkanskih polja i livada.

Vrata Europe se zatvaraju

Ono što ih potiče na bijeg nisu samo ratovi koji i dalje traju u njihovim domovinama i nada da će ponovno vidjeti članove obitelji koji se već nalaze u Europi, nego i osjećaj da bi uskoro moglo postati prekasno. Tada, naime, kad "utvrda Europa" možda posljednji most zatvori. Jer, iako tek rijetke izbjeglice mogu pratiti njemačke političke debate, gotovo sve su uočile kako se raspoloženje u Europi trenutačno mijenja. Plaše se da bi kultura dobrodošlice uskoro mogla postati prošlost. "Majke se onda požuruju sa svojom djecom", kaže Elma Džanković iz humanitarne organizacije Legis.

Volonteri u Đevđeliji prvi mogu vidjeti koliko je hitno ovim izbjeglicama da dođu do zemlje odredišta. Pritom stalno moraju davati iste odgovore na brojne upite izbjeglica: ne, ne može se jednostavno otići iz kampa, nego se mora čekati na odobrenje policije; da, karta do granice sa Srbijom košta 25 eura - bez obzira na to hoće li vlasti uputiti dalje na putovanje vlakom, autobusom ili taksijem.

Sumnja u trgovinu djecom

Za pravi socijalni rad tako ne preostaje dovoljno vremena, što Elma Džanković smatra opasnim. Ta volonterka zna da je samo Makedonija dosad izbrojala više od 18.000 maloljetnika bez pratnje odraslih. "Imamo saznanja da neki ljudi tu stranu djecu bez pratnje jednostavno predstave kao svoju i nabave falsificirane papire", kaže ona bez navođenja izvora te informacije. No, slutnji ima dosta: govori se o trgovini djecom, čak i o trgovini organima. "Nedostaju nam kvalificirani socijalni radnici i pedagozi koji bi mogli utvrditi pripada li neko dijete doista dotičnoj obitelji. Ali ljudi ovdje ostaju samo na nekoliko sati, nakon čega se problem dalje izvozi."

Kritičari se žale i na odnos prema djeci bez pratnje roditelja. Samo ako su još mala i ako se ne nađe nijedan rođak u blizini, onda se ta djeca prevoze u jedan centar u Skopju. Inače se među izbjeglicama traži jedan takozvani "čuvar" koji iskazuje spremnost da se na daljnjem putu brine o maloljetniku. UNICEF-ov koordinator Jesper Frovin Jensen brani takvu praksu: "Ti mladi ljudi imaju samo jednu misao u glavi: ići dalje. Oni postaju još ranjiviji ako im se onemogućava nastavak puta s njima već poznatom grupom."

Koliko je važno za dijete da ima poznata lica oko sebe, zna i Anamarija Schram. Ta mlada volonterka obučena u odijelo Crvenog križa je ovdje zadužena za spajanje obitelji. "Često se dogodi da ljudi na putu izgube svoju djecu ili da članovi obitelji uđu u različite autobuse", priča Anamarija. Njezin posao je, dakle, često stresan. Zašto ga ipak voli, postalo je jasno samo nekoliko sati prije razgovora za DW: jedan dječak je bio nestao iz kampa. Stajao je na mostu udaljenom oko 300 metara kad ga je našla Anamarija. Vidjeti kako roditelji ponovno imaju priliku zagrliti svoje dijete - zbog toga se isplati čitav ovaj posao, kaže ona.