Sveučilište u egzilu

Već više od desetljeća European Humanities University, skraćeno EHU, nudi mladim Bjelorusima obrazovanje po zapadnim standardima. No, 2004. godine bjeloruski ga je predsjednik Aleksandar Lukašenko zbog njegove prozapadne orjentiranosti – zatvorio. Zahvaljujući litavskoj vladi, Europskoj komisiji, te nekolicini međunarodnih organizacija, EHU je mogao nastaviti s radom – kao sveučilište u egzilu.

Geslo: prkositi tradiciji

Ispred predavaone na Sveučilištu Romeris u Vilniusu okupljena je grupa studenata. No, neki od njih ne govore litavski već ruski. Oni dolaze iz susjedne Bjelorusije i studiraju ovdje u egzilu – u jednoj instituciji koja djeluje u emigraciji. European Humanities University ponovno je otvorio svoja vrata za studente na Campusu Romaris, oko 200 km sjeverozapadno od glavnog grada Bjelorusije Minska.
1992. godine mala skupina akademika osnovala je EHU. Prema riječima profesora Anatolija Mikhailova, rektora Sveučilišta i jednog od njegovih osnivača, ta se institucija htjela suprotstaviti konzervativnoj tradiciji naslijeđenoj od sovjetskog visokoškolstvog sustava: «Stvorili smo ovo Sveučilište da bi otvorili naše glave za vrijednosti koje čine temeljne principe demokracije. Najveći problem koji na Zapadu ne razumiju baš uvijek jest da mi trebamo biti intelektualno spremni za demokratizaciju. Nakon sloma Sovjetskog Saveza, bili smo suočeni s vrlo teškim temama pretvorbe društva, posttotalitarne stvarnosti. No, mi nismo bili pripremljeni. Zato je bilo strateški važno na području socijalnih i humanističkih znanosti stvoriti nešto drukčije, jer upravo na tom području trebamo kompetenciju i profesionalnost. No, to je bio težak proces.»

Trn u oku diktatora

Teškoće su počele dolaskom na vlast predsjednika Aleksandra Lukašenka 1994. Zapad i organizacije za zaštitu ljudskih prava stalno su kritizirale tog režimskog vođu. A namjera novog Sveučilišta da stvori intelektualnu podlogu za demokratizaciju, bila mu je trn u oku. Bjeloruske su vlasti EHU tolerirale nekoliko godina. No, kako su njegova popularnost među studentima i ugled na međunarodnoj pozornici sve više rasli, Vlada ga je odlučila zatvoriti pod izlikom neke tehničke formalnosti.
«Bjelorusija nastavlja svoju politiku izolacije. Mislili su da je naše djelovanje opasno za njih i, iako je Sveučilište bilo službeno zatvoreno zbog tehničkih razloga, Lukašenko je kasnije rekao da nam takvo sveučilište ne treba objašnjavajući kako bismo trebali obrazovati vlastitu elitu. Mislim da bi bilo jako opasno kad bismo obrazovali elitu u skladu s njegovim shvaćanjem obrazovanja», priča rektor Mikhailov.
No, progresivno sveučilište nije se htjelo predati. Prihvatilo je ponudu litavske vlade da ponovno počne djelovati u Vilniusu što se i dogodilo 2005. Prošle je godine na njemu studiralo 270 studenata i postdiplomanata. Isti broj je upisan i ove godine. Osim toga, nekoliko stotina studenata prati program u okviru dopisnog studija. Diplome se mogu dobiti na deset katedri koje pokrivaju socijalne i humanističke znanosti, te pravo.

Studij za budućnost

Fondovi Europske komisije i Nordijskog vijeća ministara s gotovo 2,8 milijuna eura pružaju studentima financijsku potporu koja im treba da bi mogli studirati u Vilniusu. To im pokriva prostojbe za studiranje i troškove smještaja. Teppo Heiskanen, predsjednik ureda Nordijskog vijeća ministara u Vilniusu kaže kako se tom potporom želi mladim Bjelorusima dati pristup visokoškolskom obrazovanju s potpunom slobodom izražavanja i mišljenja: «Cilj toga je da se oni jednoga dana, kada se u Bjelorusiji nešto bude promijenilo, mogu vratiti u svoju zemlju i biti joj od koristi. Ne znamo kad će se to dogoditi i svi, posebno studenti, puno riskiraju dolazeći ovamo i studirajući ovdje, jer ako se u Bjelorusiji ništa ne promijeni, oni vjerojatno nikada neće moći tamo naći posao niti će im biti dozvoljeno da rade, barem ne na visokim položajima. Ali svi mi ovdje vjerujemo u budućnost: i studenti i profesori, i Nordijsko vijeće ministara i Europska unija, kako bi omogućila idejama demokracije i ljudskih prava da nastave živjeti, iako trenutno to moramo raditi u ovoj susjednoj državi.»

Problemi sveučilišta u egzilu

Anastazija Mačenko koja studira europsko i međunarodno pravo je, kao i sve njezine kolege, po zatvaranju EHU-a u Bjelorusiji bila prebačena na državno sveučilište u Minsku. No, čim joj se pružila prilika da se prebaci u Vilnius, ona ju je iskoristila. Ipak se, međutim, malo žali jer kaže da je studiranje u egzilu ponekad teško i da profesori neredovito dolaze iz Bjelorusije. «Ponekad je jako teško, jer ne možeš čovjeka podučavati kako valja kada profesor dolazi samo jednom mjesečno. On onda intenzivno predaje tjedan-dva, a onda dva tjedna ništa.»

Neslužbena diskriminacija

Iako bjeloruske vlasti izričito ne zabranjuju studentima EHU-a ili osoblju da putuju iz jedne zemlje u drugu, postoji neslužbena diskriminacija. Mačenko i njezina kolegica Anastazija Paperno kažu da će to posebno biti slučaj kada završe studij. No, i jedna i druga zastupaju stav da je Bjelorusija njihov dom i da se tamo žele jednog dana vratiti kako bi pomogli svojoj zemlji. Obje, međutim, sumnjaju da će Lukašenko uskoro ispustiti vlast iz svojih ruku. Za rektora Mikhailova je najvažnije da EHU nastavi s radom kako bi Bjelorusija bila spremna na pretvorbu kada za to dođe vrijeme: «Mi smo bili vrlo atraktivno sveučilište, no na žalost, to naš režim ne prepoznaje. Nadam se da su takve velike greške naših vlasti dovoljan dokaz da ovakva politika izolacije ne može trajati puno godina. Mi u obrazovnom programu moramo stvoriti infrastrukturu što je vrlo važno za budućnost naše zemlje. Sada je više nego prije vidljivo da su ovakve aktivnosti vrlo važne i mi smo spremni nastaviti s njima, za dobro Bjelorusije, i zbog toga smo ovdje u Litvi.»
S obzirom da Lukašenko nastavlja omalovažavati Zapad te i dalje jače veze s Moskvom, EHU bi se mogao dobrano načekati.