Svi za energetsku uniju, ali...

S obzirom na krizu u Ukrajini i sankcije protiv Rusije (Kako do zajedništva u Europi protiv energetske ovisnosti o Rusiji?), naravno da je i čelnicima Europske unije stalo da bude stvorena energetska unija koja bi se protezala Starim kontinentom. Ali ako se pogledaju detalji ovog sporazuma koji bi ujedinio tržište svih energenata u čitavoj Europskoj uniji, onda europski povjerenik Maroš Šefčovič ima pravo kada tvrdi kako je to "bez sumnje najambiciozniji energetski projekt još od Europske zajednice za ugljen i čelik u pedesetim godinama prošlog stoljeća" te kako i on, kao i ta udruga koja je postala temelj EU-a, "ima potencijal za poticanje europske integracije".

Rusija je zapravo još 2009. pokazala Europi koliko je Stari kontinent ovisan o ruskom plinu kada je prvi put eskalirala sukob oko isporuke plina Ukrajini. Neke zemlje, poput Bugarske ili Slovačke, praktično isključivo koriste ruski plin, a na razini EU-a je to 39 posto plina, a 37 posto nafte. Zato nije sporna želja da se Europa ujedini u svom tržištu energentima, ali to ne interpretiraju svi jednako.

Ujedinjeno - ili zajedničko tržište?

Tako poljski predsjednik Vijeća Europe Donald Tusk ističe da bi se tako zajednički, na europskoj razini, dogovarala i nabava energenata što bi onda trebalo značiti i bolju cijenu. Ali već tu počinju problemi: njemački državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Michael Roth koji je vodio posljednje pregovore o energetskoj uniji spremno tvrdi kako on "uopće nema kritika" na to povezivanje tržišta i kako je to "jedna od najvažnijih zadaća" Europske unije.

No istovremeno u Berlinu imaju velikog razumijevanja za argumente ovdašnjih energetskih koncerna koji su do sada uvijek sami pregovarali o isporukama i nipošto im nije stalo da sada to radi nekakvo nadnacionalno, europsko tijelo. Konačno, radi se o slobodnom tržištu i o poslovnim tajnama tako da nekakvi zajednički pregovori o isporuci mogu postojati "samo u izuzetnim slučajevima", misli zamjenik kancelarke i ministar gospodarstva, socijaldemokrat Sigmar Gabriel.

Isto tako, čini se da vlada zbrka i među europskim partnerima oko toga što znači deklarirani cilj o "posezanju za drugim izvorima energenata". Za jedne to tek znači otvaranje prema drugim tržištima - od ponovnog pokretanja projekta plinovoda Nabucco koji bi plin od Kaspijskog mora preko Turske vodio u Europu pa do gradnje mreže luka za prihvat ukapljenog plina iz udaljenih nalazišta. A tko zna, ako se pregovori o atomskom programu uspješno završe, možda jednog dana i Iran bude važan izvor plina za Europu.

Rat subvencijama - na užas zaštitara okoliša

Problem je što zemlje Kaspijskog mora nisu čekale Europu, a još je veći problem što neke zemlje u "drugim izvorima energenata" vide nešto posve drugo, naime ekološke i obnovljive izvore energije. Za to se osobito zalažu zemlje poput Njemačke, Danske ili Austrije koje teže koristiti više energiju sunca i vjetra i uopće, više pozornosti posvetiti učinkovitom korištenju energenata.

No ostaje činjenica kako je ruski plin puno jeftiniji od troškova transporta plina u tekućem stanju, a i atomska energija je teoretski mnogo jeftinija od solarne ili energije vjetra - teoretski, jer bi u slučaju udesa troškovi bili naravno astronomski. Ali Europska komisija ovom unijom prije svega želi postići manju cijenu energenata u Europi jer je tu cijena, kako tvrdi gospodarska udruga Buisness Europe, dvostruko veća nego u Americi ili Aziji. A to je i dodatno opterećenje ovdašnjoj privredi koje koči njezinu konkurentnost na svjetskom tržištu.

Dio cijene od tih skupljih energenata svakako odlazi u državne poticaje, osobito ekološkim oblicima proizvodnje energije i zato EK svakako želi da se ti poticaji obustave i da se sve ostavi slobodnom tržištu. Tu je povjerenik za zajedničko tržište Caneta potpuno jasan: "Iskoristit ćemo pravila slobodne tržišne utakmice kako bi pustili da isteku mjere gdje je cijena ispod troška proizvodnje i ohrabrit ćemo sve članice da obustave svaku regulaciju cijene energenata."

To zapravo znači teška vremena za ekološke proizvođače energije koji se tek rijetko mogu natjecati u produktivnosti s velikim energetskim pogonima. Njemačka je već počela s ukidanjem subvencija za solarnu energiju, a zemlje poput Poljske, Češke, Mađarske ili Velike Britanije glasno najavljuju povratak - atomskoj energiji.

"Kupite novi bojler"

Tim više što su još jedan element te energetske unije Starog kontinenta i zacrtani ciljevi zaštite klime. Europski povjerenik Caneta tvrdi kako je "zaštita klime srce ove energetske strategije" i doista se onda nuklearna energija čini rješenjem i za jeftiniju energiju i za smanjivanje emisije ugljičnog dioksida.

Iako druge zemlje slijede druge planove, Njemačka ustraje u napuštanju atomske energije i zalaže se barem za povećanje učinkovitosti u potrošnji energenata. Naravno, tu je Njemačka daleko odmakla u tehnologiji, a i europski povjerenik Šefčovič smatra kako se "energetska učinkovitost mora potpuno iznova vrednovati i priznati to kao samostalni izvor energije".

Sve u svemu, Europska unija želi u energetskoj uniji ostvariti uštedu od oko 40 milijardi eura. Početak te slobodne tržišne utakmice bi trebala biti obveza da članice budu otvorenije za energente iz drugih zemalja. Do sada u prosjeku oko 8 posto energenata dolazi iz europskog uvoza, do 2020. bi to trebalo biti povećano na 10 posto. Kod električne energije već i to zahtjeva značajne investicije u sustavima dalekovoda koji su do sada uglavnom bili koncipirani u nacionalnim granicama, ali i potpuno drugačije poimanje tržišta energenata. Europski povjerenik Šefčović želi "inteligentne" regionalne mreže opskrbe koje će se lako kretati na tržištu i kupovati energiju od ponuđača koji je najpovoljniji.