Svjetlo na kraju tunela zimske depresije

Još je starogrčki liječnik Aretaios savjetovao: "Letargičare valja izložiti svjetlosti i pustiti ih njegovom zračenju". Jer vječiti umor - makar se spava više nego inače, bezvoljnost i loše raspoloženje u hladnim zimskim danima kad su ionako dani kratki su poznati simptomi i davno prije nego što je to dobilo pomodni naziv Seasonal Affective Disorder (SAD). Običnim rječnikom rečeno, to je zimska depresija i nema malo ljudi koji bi se možda najradije, kao medvjed, zavukli nekamo i spavali sve do ljepših dana.

Nipošto ne griješe niti oni koji u ovim danima i spontano posežu za (toplom?) čokoladom: u njoj se nalazi prilična količina aminokiseline triptofana koji se u našem mozgu pak pretvara u serotonin, takozvani "hormon sreće". Ali taj hormon doista nastaje i sunčanog dana zbog obilja svjetla.

Henrik Oster iz Instituta za neurobiologiju Sveučilišta Lübeck upozorava i kako je problem što već silom prilika po zimi palimo svjetlo i po danu i po noći - i tako narušavamo unutrašnji ritam našeg tijela. "Više ne funkcionira sinkronizacija našeg tijela s dobom dana. To pokušavamo korigirati tim umjetnim svjetlosnim signalom u terapiji svjetlom".

Tko će napolje po ovakvom vremenu?

Uobičajena rasvjeta koju imamo kod kuće ili u uredu neće postići taj učinak. Doduše, najbolje bi bilo i po zimi dan provoditi na otvorenom jer je i po tmurnom, zimskom danu zapravo dovoljno svjetlosti da nas to živne. Ali zima je, i ako se nekad još to moralo, tko će danas provoditi vrijeme na hladnoći. Zato se pokazalo kako takva svjetlosna terapija pomaže jer je to svjetlost i od 10.000 luksa. Ne treba niti pretjerivati: dovoljno je provesti pola sata pod takvom svjetlošću i nipošto ne gledati u izvor svjetla. Najbolje je takvu terapiju provesti ujutro, odmah nakon buđenja. Možda tek "uz put", na primjer uz doručak.

Medicinska istraživanja potvrđuju kako je naš unutrašnji sat uvelike upravljan s dva hormona: prvi je kortizol i on je u stanju naše tijelo "dići na noge" - bilo u uzbuđenju, ali i ujutro kad se budimo. Drugi je melatonin, "hormon spavanja" i on je već i kemijski osjetljiv na svjetlost. "Kad ustanemo po noći i upalimo svjetlo, onda se i naša razina melatonina veoma smanjuje već za nekoliko sekundi", objašnjava Oster. Zato je važno da nas po noći ne smeta svjetlo, a svjetlosnom terapijom na gotovo prirodan način upravlja i tim hormonima.

Makar "zimska depresija" bez ikakve sumnje pogađa i mlade, istina je da ovi dani posebno teško padaju starijim osobama. Nerijetko je njihov čitav "unutrašnji sat" polako postao problematičan, a njihov noćni san je često isprekidan - "fragmentiran" kako kaže Oster. Rezultat jest dojam kako im nikad nije dovoljno sna, bez obzira koliko vremena proveli u krevetu.

Ne za sve, ali za većinu nas...

I tu svjetlosna terapija može nešto pomoći: medicinari su postavili takve uređaje u više staračkih domova i mnogima se uspio popraviti taj njihov ritam gdje će tijelo znati kada je dan, a kada je noć. Svakako najgore što se tom "unutrašnjem satu" može učiniti jest vječito buljenje u ekran - bilo televizije ili računala. Terapeuti su se naslušali iskustava osoba koje tvrde kako "uz televizor odmah zaspu". To može biti točno obzirom na televizijski program, ali to neće biti san koji će donijeti odmor.

Naravno terapija svjetlom nije lijek protiv svega, a za neke može biti i štetna: na prvom mjestu su tu oni koji ionako imaju neke probleme s očima, a već po prirodi šećerne bolesti koja može voditi i do oštećenja vida, dobro je i da takvi bolesnici radije tek malo prošeću po prirodnom, pa makar i sivom zimskom svjetlu. I kod uzimanja antibiotika se mogu stvoriti neželjene posljedice, a nije preporučljiva niti kod nekih ozbiljnih psihičkih oboljenja.

No u svakom slučaju bi tople zrake sunca - ili barem takvog umjetnog svjetla kod depresije trebale biti prvi izbor, daleko prije nego što se posegne za nekim psihofarmakološkim antidepresivom.

Naravno, s izuzetkom čokolade. Ali, sunce ne deblja.