10 Jahre 9/11

Prostorije povelike kuće nedaleko od New Yorka ukrašene su brojnim obiteljskim fotografijama. U obitelji Alderman Peter je bio najmlađi od troje djece. Tada 25-godišnjak se tog jutra, 11. rujna 2001., sasvim slučajno našao u sjevernom tornju World Trade Centra. Peter je prekinuo odmor u Francuskoj kako bi sudjelovao na jednoj važnoj konferenciji. Njegovi roditelji Elizabeth i Stephen su ostali u Europi. Sa svojom starijom sestrom Peter je do posljednjeg trenutka održavao kontakt putem e-maila. Kratko nakon napada Peter je sestri poručio da se nalazi na 106. katu sjevernog tornja WTC-a i da nekoliko katova ispod bukti požar. Posljednja Peterova poruka je glasila: "Mi smo u klopci. Prostorije su pune dima. Strah me je." Sat vremena kasnije sjeverni toranj se srušio.

Moć, pohlepa, politika

Elizabeth Alderman je odmah nakon tragedije od 11. rujna 2001. svom sinu htjela podići spomenik. Zajdno s ostalima koji su izgubli članove obitelji Elizabeth je pristupila službenom odboru za izgradnju spomenika. No ubrzo je uslijedilo prvo otrežnjenje. "Nakon 6 mjeseci sam istupila iz odbora. To je bilo vrlo frustrirajuće iskustvo jer se nije radilo o tomu što žele obitelji poginulih nego se sve okretalo oko moći, pohlepe i politike", kaže Elizabeth Aldermann. Njezin suprug Stephan nastavlja priču. "Tih dana nismo baš puno spavali. Gutali smo sve moguće vijesti koje su nam bile dostupne", prisjeća se Stephen. U jednoj od besanih noći Elizabeth je na TV-u vidjela jednu reportažu o tri afganistanske djevojčice koje su nakon jednog od napada američkih zrakoplova ostale bez roditelja. Prva spontana reakcija je bia usvojiti tri djevojčice i dovesti ih u SAD i pružiti im svijetliju budućnost. No Elizabeth je ubrzo postalo jasno da se može učiniti mnogo više.

Pomoći sebi i drugima

Aldermanovi su postali svjesni činjenice da su zbog ratova i nasilja milijuni diljem svijeta duboko traumatizirani. Odlučli su tim ljudima pomoći. Jer, kako kažu, jedino oni koji prevladaju svoja traumatska iskustva mogu se okrenuti budućnosti. Uz pomoć Richarda Mollicea, stručnjaka za post-traumatska iskustva sa Sveučilišta u Harvardu, osnovali su fond iz kojeg se financiralo osposobljavanje jednog broja liječnika i psihologa za rad s traumatiziranim osobama. Nakon prvih seminara se rodila ideja osnivanja centara za obuku u samim zemljama iz kojih su liječnici dolazili. S vremenom se prvi kat obiteljske kuće Aldermanovih pretvorio u glavni stožer zaklade za svladavanje traumatskih iskustava. Zaklada nosi ime njihovog sina Petera.

Nova životna radost

Prva klinika je otvorena u Kambodži, nakon toga u Ugandi, a u međuvremenu diljem svijeta djeluje šest centara u kojima se traumatiziranim osobama pruža pomoć. U listopadu bi u Liberiji trebao početi s radom i sedmi centar. Više od tisuću lokalnih liječnika je već prošlo kroz obuku. Sve se to organizira iz prvog kata obiteljske kuće u Bedfordu pored New Yorka. Aldermanovi, osim što velik dio posla organiziraju sami, godišnje u zakladu uplaćuju 150.000 dolara. I odšteta za Peterovu smrt, koju roditelji isprva nisu htjeli primiti, završila je u zakladi.

Aldermanovi se polagano žele povući iz rada zaklade, vođenje prepustiti profesionalcima. Tako bi bilo osigurano da i nakon njihove smrti zaklada ostane na životu. Do sada im posao oko zaklade daje novo ispunjenje u životu. Otkada su zaokupljeni poslom i spavaju bolje, kažu. Duboka žalost za izgubljenim sinom se ne da izbrisati, ali posao oko zaklade Aldermanovima daje novu snagu. "Kad samo pomislim da sam prije mislila da se više ničemu neću moći veseliti. Zaklada mi je donijela tolika nova poznanstva i nove prijatelje".

Elizabeth i Stephen Alderman su pronašli odgovor na smrt svog sina. "Meni je bilo jasno da za Petera više ništa ne možemo učiniti. Shvatili smo da ćemo sjećanje na njega, koji je toliko volio život, najbolje održati na životu ako u Peterovo ime pomognemo drugima", zaključuje Elizabeth.

Autorica: Christina Bergmann, Bedford, New York (N. Kreizer)

Odg. ur.: D. Dragojević