Tito - heroj ili zločinac?

U javnim istupima posljednjih mjesec dana u Hrvatskoj su se o Titu mogle čuti samo dijametralno suprotne ocjene.

Uoči 25. svibnja – koji se u nekadašnjoj Jugoslaviji slavio kao rođendan „druga Tita“, popularni Dan mladost, u rodnom mjestu Josipa Broza vrijeme se vratilo unatrag. Prema nekim procjenama, u Kumrovcu se proteklog vikenda okupilo čak i do deset tisuća ljudi iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i Hercegovine s titovkama, jugoslavenskim zastavama, značkama i fotografijama bivšeg jugoslavenskog predsjednika, a slavili su njegov 117. rođendan. I veličali njegov 'lik i djelo'.

Današnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić za Tita kaže da je bio čovjek kojega širom svijeta danas pamte kao jednog od legendarnih antifašističkih boraca i velikih državnika druge polovice 20. stoljeća.

Kriv je! Nije kriv!

„Mada ima stvari koje se Titu mogu staviti na teret - i to ozbiljnih stvari - taj pokret zbog toga nije bio zločinački, niti je Tito bio zločinac. Baš kao što nije bio zločinac ni jedan vođa pokreta otpora u porobljenoj i okupiranoj Europi, bez obzira na to što su u osvetničkim pohodima u svim do tada okupiranim zemljama - neovisno o tome kakav se poredak u njima uspostavljao - stradale i tisuće ljudi“, poručio je Mesić s komemoracije žrtvama u Jasenovcu, reagirajući na sve češće optužbe na Titov račun da je glavni krivac zločina iz poraća 1945., o čemu svjedoče brojne jame pune kostura, koje se u posljednje vrijeme otkrivaju ili se na njih ponovno skreće pozornost.

O krivnji za masovne grobnice na blajburškom polju HDZ-ov visoki dužnosnik Andrija Hebrang ne dvoji: „Najveći zločin u miru, najveći pokolj civila u mirnodopskoj Europi napravili su komunisti i njihovi krvnici, na čelu s njihovim maršalom Josipom Brozom Titom.“

Za hrvatske antifašiste Hebrangov je govor bio huškački. Optužbe na račun maršala Tita su nedokazane, tvrde oni. Na skupu punom titoističke ikonografije, čulo se kako se za jame s kosturima ne smije unaprijed osuđivati Tito. „U ono vrijeme osveta i odmazda nisu se mogle kontrolirati niti naredbama niti zabranama, jer su bile izazvane prethodno počinjenim monstruoznim ustaškim i četničkim zločinima nad nevinim žrtvama," rekao je Tomislav Badovinac, predsjednik Saveza društava "Josip Broz Tito" Hrvatska.

HHO: Tito je nositelj diktature

Zbog Bleiburga skupina građana u Zagrebu već godinama želi da se s popisa ulica i trgova glavnoga grada ukloni Trg maršala Tita: „Mi želimo reći da Titovim partizanima nisu trebale nikakve procedure da u onaj strašan rov utjeraju tisuće ljudi. A to je samo jedna mala epizoda. Tih zločina, kao što znate, bilo je bezbroj. Dakle, Zagreb treba hitno ukloniti ovo sramotno ime“, traži Maja Runje.

Podršku u tome da se Titovo ime ukloni iz nazivlja javnih mjesta dobivaju iz Hrvatskog helsinškog odbora. Svaka velika povijesna ličnost ima i pozitivnih i negativnih strana. Kod Tita je odlučujuće ono negativno, drži predsjednik HHO-a Ivo Banac: „On je bio nositelj jedne diktature koja je zapriječila demokratske slobode u ovoj zemlji gotovo pola stoljeća.“

Vrdoljak precizno snimio stanje

Odnos hrvatskog društva prema Josipu Brozu najpreciznije oslikava izjava redatelja Antuna Vrdoljaka, koji upravo radi na filmu o njegovom liku i djelu: „Ako je Tito išta uspio za vrijeme svoga života – uspio nas je sve posvaditi oko sebe. I danas u ovom gradu (Zagrebu - op. a.), u Hrvatskoj žive dvije grupe ljudi, dva pola potpuno suprotstavljena: pred nekima ne smijete dirnut u Tita, pred nekima ne smijete hvaliti Tita.“

„Vrdoljak je tu ispravno rekao. Naravno osoba kao što je Josip Broz Tito, koja je imala vrlo dug i buran život kontroverzan u različitim pogledima, teško da će biti tako brzo valorizirana, odnosno da ćemo dobiti jednu znanstveno utemeljenu političku, pa i osobnu biografiju,“ kaže Vladimir Gajger znanstveni savjetnik iz Hrvatskog instituta za povijest.

Prema riječima tog povjesničara u Hrvatskoj se, nakon raspada Jugoslavije, u historiografiji i publicistici znatno manje radilo na sagledavanju Tita, nego što je to slučaj u Srbiji ili Sloveniji. Ističe kako je – za razliku od ranije – hrvatskim istraživačima danas dostupan i vrlo sređen arhiv Josipa Broza Tita u Beogradu. „Druga je stvar sada koliko je ta dokumentacija pročišćena i daje samo jednu sliku Josipa Broza“, kaže Geiger.

Bleiburg nije bio eksces

Dok se posljednjih godina manje čuju osude na Titov račun zbog načina na koji se obračunavao s političkim protivnicima i neistomišljenicima, ono što je do sad rečeno zorno prikazuje kako mu se sada kao neoprostiva mrlja pripisuje „blajburška tragedija“. Ono što danas prihvaćaju čak i oni koji do krajnjih granica brane Josipa Broza u svemu što se događalo u svibnju 1945. i kasnije, broj je žrtava – likvidirano je najmanje 50 do 80 tisuća zarobljenika.

„Ne radi se kao što to kažu neki političari o ekscesima, jer ekscesi ne mogu biti masovni. Dakle, naredba je svakako stigla, jer te stvari se ne bi radile bez naredbe. A naredbe za takve stvari - svjedoče nam i slučajevi od Sovjetskog Saveza na dalje, u svim komunističkim zemljama gdje su se likvidacije događale - nisu davane pismeno,“ objašnjava Vladimir Geiger i dodaje: „Pisane neke Titove zapovjedi za odnos prema zarobljenicima do sada u historiografiji nije bilo, osim onih zapovijedi koje su odavno objavljivane o postupku prema zarobljenicima prema Haaškim konvencijama i tako dalje. I tu se vode polemike u historiografiji, pa i šire, o čemu se tu radilo. Zna se kako je u ono doba funkcionirala i Komunistička partija i kakav je bio način zapovijedanja u Jugoslavenskoj armiji, pogotovo što se tiče odnosa OZNA-e i KNOJ-a i njihove djelatnosti na terenu. Svi su oni izravno bili podčinjeni Josipu Brozu.“

Tito je rekao: Pobiti!

No, prošloga je tjedna u Beogradu i Zagrebu predstavljena knjiga srbijanskog novinara Pere Simića „Tito – fenomen stoljeća“ u kojoj se tvrdi da je upravo Tito u Bijelom dvoru na Dedinju izdao zapovijed „Pobiti!“.

„Dakle, novitet je kod Pere Simića, da on – opet bez dokumenata, ali s navodnim svjedocima – govori da je Tito izravno usmenu naredbu dao visoko pozicioniranoj osobi iz OZNA-e, Jefti Šašiću, koji je iz Dedinja otišao u Sloveniju i prenio tu usmenu naredbu prema nižim organima koji su ju trebali provesti. Naredbu o likvidaciji zarobljenih. Druga je stvar sada koliko su ti navodi provjerljivi,“ komentira znanstveni suradnik Hrvatskog instituta za povijest Gajger.

No, Simićevu knjigu, kao i svako drugo izdanje kojim se pokušavaju proširiti spoznaje o Titu, ovaj povjesničar smatra dragocjenom.

„Povijesna istina“ ne postoji?

„Istina o Titu može koristiti ne samo nama koji koliko toliko pokušavamo da trezveno promišljamo to vrijeme i tu ličnost, koja je određivala naše sudbine, čije se životno djelo tako brutalno raspalo praktično odmah poslije njegove smrti. Ona može pomoći i onima koji o Titu sude blagonaklono,“ izjavio je autor knjige „Tito – fenomen stoljeća“ Pero Simić. Međutim, doktor Vladimir Gajger na pitanje o povijesnoj istini o Titu odgovara: „Povjesničari se u pravilu ne usuđuju govoriti o istini. Istinom se bave teolozi i filozofi. Povjesničari samo pokušavaju rekonstruirati prošlu stvarnost koliko je to moguće na temelju dokumenata, iskaza, literature i svih ostalih izvora i nikada tu, na žalost, nema kraja.“

Stižu novi podaci iz sovjetskih arhiva

Pronalaze se neki novi podaci. Objavit će se neki novi memoari, iskrsnut će neki novi dokumenti – nastavlja Gajger i ističe kako su otvoreni bivši sovjetski arhivi Kominterne, koji daju potpuno drukčiju sliku o Titu u tim prijeratnim, ratnim i poratnim godinama, nego što je ona do 1991. godine bila prikazivana ne samo u jugoslavenskoj, nego i u ostaloj svjetskoj historiografiji.

Dok struka – na koju hrvatski predsjednik Mesić najčešće baca lopticu u utvrđivanju svih kontroverzi – ne utvrdi „povijesne činjenice“, i dalje će najglasniji biti Titovi apologeti, oni koji ga hagiografski prikazuju, prisjećajući se samo vremena kada je tadašnja Jugoslavija imala visok ugled u svijetu, a u zemlji se „pristojno“ živjelo, ali i oni koji isključivo pišu protiv Tita – i to ne samo u Hrvatskoj – stavljajući mu na dušu i stvari za koje on nije odgovoran.

Autorica: Tatjana Mautner

Odgovorni urednik: Anto Janković